Iskrena ispovijest Bosanke iz Beograda: “Tražila sam parking, policajac mi je prišao, pogledao table i rekao nešto što me ostavilo bez riječi”
U vremenu kada su društvene mreže preplavljene negativnim pričama i tenzijama među narodima bivše Jugoslavije, pojavila se jedna priča koja budi nadu u ono najbolje u ljudima. Iako naizgled običan događaj, susret jedne Bosanke s policajcem u Beogradu postao je mala lekcija iz čovječnosti.
“Došla sam u Beograd, tražila parking, a onda…”
Jedna žena iz Bosne i Hercegovine podijelila je svoju priču na društvenim mrežama, a ona se brzo proširila regionom.
“Došla sam poslovno u Beograd. Grad mi nije stran, bila sam više puta, ali sam tog dana vozila sama i tražila sam parking u centru. Bila sam nervozna jer sam već kasnila. Odjednom, prilazi mi policajac.”
Vidjevši bosanske registarske tablice na autu, policajac je zastao. Žena je, kako kaže, pomislila najgore – možda će je kritikovati, možda neće imati razumijevanja.
Ali onda se desilo nešto što nije očekivala.
Policajac joj je rekao nešto što nije mogla da zaboravi
“Pogledao me, klimnuo glavom i rekao: ‘Ne brinite, gospođo, naći ćemo vam mjesto. Gosti su ovdje uvijek dobrodošli.’”
Zatim je pokazao rukom da krene za njim i odveo je do slobodnog mjesta, a zatim joj objasnio kako se registruje parking preko SMS poruke.
“Bio je izuzetno ljubazan, normalan, topao. Nije gledao tablice, nije postavljao pitanja, ponašao se kao čovjek.”
“Zastala sam i nasmijala se – nije sve tako crno”
“U momentu kad sam najviše bila pod stresom, nepoznat čovjek mi je pružio pomoć i olakšao dan. Taj gest mi je vratio vjeru da nacionalnost ne mora biti prepreka, da i dalje postoje ljudi koji gledaju čovjeka, a ne tablice.”
View this post on Instagram
Reakcije: “Ovo je ona Jugoslavija koju pamtimo”
Na društvenim mrežama komentari se nižu:
🗨️ “Bravo za policajca! Još ima normalnih ljudi, samo ih treba češće isticati.”
🗨️ “Ovo mi je uljepšalo dan. Živjela ljudskost!”
🗨️ “Tako su nas učili roditelji – da poštujemo gosta, pa makar bio i iz ‘druge države’.”
Zaključak: Male stvari prave razliku
Ova priča možda neće ući u udžbenike, ali je jedna od onih koje se dugo pamte. U moru podjela, jedan osmijeh, jedna ruka pomoći i par riječi podrške dovoljni su da pokažu koliko smo zapravo povezani – i koliko još ima nade.
“I ako nismo više u istoj državi, ljudskost ne poznaje granice.”
