Priča koja je rasplakala regiju: Ljubav koja nije izblijedjela ni nakon 35 godina
U eri društvenih mreža, anonimne ispovijesti postale su svojevrsni prozor u duše običnih ljudi. Hiljade korisnika svakodnevno dijeli svoje životne priče, tražeći savjet, razumijevanje ili makar da ih neko sasluša. Neke od tih ispovijesti, zbog svoje dubine i emocije, postanu viralne i ostave snažan dojam na sve koji ih pročitaju.
Jedna takva priča dolazi iz srca Bosne i Hercegovine – priča o ljubavi koja je preživjela rat, godine i tišinu.
U jednom malom bosanskom mjestu, ljudi su često znali reći:
„Oni su kao iz filma – najljepši par u Jugoslaviji.”
I doista, veza između dvoje mladih, tada gotovo djece, bila je nešto posebno. Njihova ljubav, čista i iskrena, rasla je kroz srednjoškolske dane ispunjene smijehom, snovima i mladalačkom strašću. Već su kao tinejdžeri govorili o braku.
Ali, baš kad su planirali zajedničku budućnost – izbio je rat.
Svijet se preko noći promijenio. Ljudi su nestajali, prijatelji postajali stranci, a ljubavi bivale nasilno prekinute. On je otišao na front, a nju su roditelji, iz straha, odveli u Srbiju. Nije stigla ni da mu kaže zbogom. Samo je nestala iz njegovog života, s nadom da je preživio.
Godine su prolazile. Ona je zasnovala porodicu, promijenila prezime, naučila živjeti u drugom gradu. Iako je bila dobra supruga i majka, dio njezinog srca ostao je zaključan u prošlosti. Često bi u tišini noći listala stari album, gledala njihovu fotografiju – ona s punđom i osmijehom, on sako koji mu je ona sašila.
I onda, jednog dana, dok je pekla kruh, muž joj je tiho rekao:
„Traži te jedan čovjek… Kaže da ti ništa ne nosi osim uspomena… i da nema jednu ruku.”
Srce joj je stalo. Znala je bez riječi – Edin.
Ušla je u dnevni boravak, ruku drhtavih, očiju suznih. Pogledala je u supruga i tiho izustila:
„To je on. Čovjek kojeg sam voljela prije rata. Mislila sam da je mrtav.”
Suprug ju je samo pogledao. Nije rekao ništa. Nije trebalo. Sve je razumio.
Shvatio je da srce koje nosiš sa sobom kroz život ne zna za vrijeme, ne priznaje granice ni ratove.
Edin, s jednom rukom i hiljadu rana, ali još uvijek s istim pogledom, stajao je na pragu njenog života, 35 godina kasnije.
A ona je znala – iako je sve prošlo, njih dvoje su još uvijek postojali – u uspomenama, u tišini, u svemu što je moglo biti. Prava ljubav ne poznaje granice i traje vjecno.
