Dirljiva priča Aleksandre Mihajlović: Dijete razdvojenih svjetova koje je izraslo u simbol snage i pomirenja
Priča koju vam danas donosimo dolazi iz srca Bosne i Hercegovine i dirnula je hiljade ljudi na društvenim mrežama. U fokusu je Aleksandra Mihajlović, žena koja je odrasla rastrzana između dvije vjere, dva identiteta, dva svijeta – muslimanskog i pravoslavnog – ali koja je, uprkos svemu, pronašla svoj put i pretvorila životnu bol u inspiraciju za druge.
Rođena je u porodici različitih vjerskih korijena – otac joj je bio musliman porijeklom iz Srebrenice, a majka pravoslavka iz Bratunca, kćerka sveštenika. Njihova ljubav nije izdržala društvene pritiske, pa su se razveli još prije Aleksandrinog rođenja. Majka, tada mlada i prepuštena samoj sebi, bila je primorana smjestiti Aleksandru u dom za nezbrinutu djecu – čuvenu Zvečansku.
Uprkos tome, veza između majke i kćeri bila je neraskidiva. Majka je uz pomoć sestre uspjela pronaći posao i skroman smještaj, te je nakon nekog vremena došla po Aleksandru i odvela je kući. Ovo teško, ali emotivno snažno iskustvo ostavilo je trajni trag u Aleksandri, ali i izgradilo temelje njezine empatije, otpornosti i duboke duhovne snage.
Danas je profesorica srpskog jezika i književnosti, spisateljica, supruga, majka i baka. Autorica je pet knjiga – tri romana, zbirke poezije i jedne dječje knjige – a trenutno radi na enciklopediji o srednjovjekovnim srpskim vladarima. Njena priča nije samo književna inspiracija, već i svjedočanstvo borbe i pomirenja.
Kao tinejdžerka, Aleksandra je osjećala prazninu zbog odsustva oca. Sa šesnaest godina krenula je u potragu za njim, pješačeći iz Pančeva do Beograda i potom do Sarajeva. Susret s ocem bio je kratak, ali duboko emotivan – razgovarali su i obećali da će ostati u kontaktu, ali se to nikada nije dogodilo. Posljednji put ga je vidjela 2011. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je preminuo. Tada mu je poslala pismo u kojem je izrazila želju za oprostom, povezivanjem i iskrenim razgovorom – ali odgovora nije bilo.
Njena bol pretočena je u roman “Zapričavanje”, koji počinje upravo tim pismom. Taj književni čin postao je most prema iscjeljenju, i danas, iako nema kontakt sa polusestrama iz očeve porodice, vjeruje u čuda i nade koje ostaju u svakom čovjeku. “Ja sam veliki vjernik, vjerujem u čuda,” govori Aleksandra, svjesna da su rana i nada često dvije strane iste medalje. Aleksandra je do sada objavila pet knjiga, uključujući tri romana, knjigu za djecu i zbirku poezije.
Ova priča nas podsjeća da su ljubav, oproštaj i snaga duha mnogo snažniji od svake podjele i da istina, ma koliko bolna bila, uvijek ima iscjeljujuću moć.
