Politički neiskusni i intelektualno potkapacitirani – tako se danas najpreciznije može opisati većina onih koji se nalaze u strukturama vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Dok se bave međusobnim razmiricama i borbom za unutarstranački prestiž, Milorad Dodik već mjesecima vodi igru na visokom nivou – igru u kojoj koristi slabosti protivnika, podršku iz vana i institucionalne pukotine kako bi osigurao vlastitu političku i ličnu sigurnost.
Dok opozicija u Republici Srpskoj šuti ili kalkuliše, a politički predstavnici Bošnjaka ne uspijevaju saglasno odgovoriti na sve veći val prijetnji po državni poredak, Dodik uspijeva ono što bi mnogi smatrali nemogućim – da iz statusa optuženog pređe u status pobjednika. Pravda i zakon, koji bi trebali biti univerzalni korektiv svih političkih devijacija, u ovom slučaju djeluju kao umorne figure na političkoj šahovskoj tabli.
Dodik je u Sarajevo došao bez uobičajenih procedura koje se očekuju od optuženog – bez lisica, bez spektakularne akcije, bez jasnog nadzora. Umjesto toga, ušetao je kao gost s diplomatskim tretmanom, šaljući jasnu poruku da ne priznaje autoritet državnih institucija, osim kada to ide njemu u prilog. I umjesto da bude suočen sa strogošću zakona, dočekan je sa šutnjom ili mlakim osudama.
Ono što dodatno zabrinjava jeste ponašanje tzv. “Trojke”, političkog saveza u Federaciji koji se, umjesto da djeluje odlučno, pokazao kao politički nekompetentan i nesposoban da artikuliše državni interes. Njihovo ponašanje u ovom trenutku više liči na stidljivu statiranje u predstavi u kojoj glavnu ulogu ima neko drugi. Njihov nedostatak reakcije, pa čak i spremnost na neformalne dogovore sa akterima koji otvoreno ruše poredak BiH, daje Dodiku dodatni prostor da jača svoj narativ o “nametnutim zakonima i lažnim optužbama”.
Pored toga, i sam pravosudni sistem BiH još jednom je pokazao krhkost. Kada sud ne djeluje samostalno i kada tužilaštvo nema kapacitet da vodi ozbiljne procese, onda se ostavlja dojam da je čitav sistem zarobljen – ili nesposoban, ili kompromitovan. Dodik je to osjetio i iskoristio bez zadrške.
Uz pomoć međunarodnih faktora – koji često u BiH nastupaju kontradiktorno, bez jasne strategije i uz povremeno favoriziranje stabilnosti nad principima – lider SNSD-a uspio je ishoditi sebi povoljan trenutni položaj. To je “trojka” koju je on zakucao: Trojka kao politički savez, trojka kao simbolika strane podrške, i trojka kao institucionalni sistem koji je trebao reagovati, a nije.
U svemu tome, ne postavlja se više pitanje da li je Milorad Dodik prekršio zakon – već da li uopće postoji volja i kapacitet da se pravda provede. I upravo u toj pukotini, on gradi svoju snagu, prikazujući se kao nezaustavljiv i netaknut.
U konačnici, najveći poraz nije Dodikov trijumf – već šutnja onih koji su trebali reagovati. A najteža posljedica neće biti njegova sloboda – nego duboko urušeno povjerenje građana u pravdu, zakon i institucije koje bi trebale biti stub jedne države.
#politika #pravda #BiH #Dodik #Trojka #institucije #pravosudje #državnost #manipulacija #sarajevo
