Više od 50 gradova širom svijeta ove nedjelje, tačno u 17 sati, ujedinit će se u jednoj emociji – u oproštaju od Halida Bešlića. Ljudi iz Sarajeva, Zagreba, Berlina, Sidneja, Beča, pa sve do Kanade i Katara, okupljaju se da zapale svijeću, puste njegovu pjesmu i kažu ono što svi osjećaju: da je otišao čovjek kojeg smo voljeli kao najbližeg. Neko koga nismo poznavali lično, ali smo ga svi osjećali.
U Sarajevu će se okupljanje održati ispred Vječne vatre, simbolično mjesto jer Halid je i sam bio vječan u srcima ljudi. U drugim gradovima, ljudi se spontano organizuju – u parkovima, na trgovima, ispred kulturnih centara. Neko će donijeti gitaru, neko zvučnik, neko samo suze i osmijeh. Biće to kolektivno sjećanje, bez velikih govora i protokola, samo emocija – ona najiskrenija, bosanska, koja ne zna za granice.
Glumac Enis Bešlagić pozvao je sve da izađu i pjevaju Halidove pjesme, jer, kako je rekao, „ne treba plakati – treba se sjećati“. I stvarno, teško je ne zaplakati kad čuješ „Miljacku“ ili „Romaniju“, ali još je teže ne osjetiti ponos što je takav čovjek hodao ovim prostorima. Halid je bio narodski, skroman, tih, a opet najveći. Nije tražio aplauz, a dobijao ga je od miliona.
Mnogi koji su kupili karte za njegove koncerte u Zagrebu, Frankfurtu i Beču, ne žele povrat novca. Umjesto toga, predlažu da se održe koncerti u njegovu čast. To dovoljno govori o tome koliko je bio voljen. Jer Halid nije bio samo pjevač – bio je simbol jedne generacije, most između naroda, glas koji spaja.
Njegove pjesme su putovale dalje od njega samog – od svadbi do kafana, od planina do mora. Svaka je imala nešto što druge nemaju – iskrenost. On nikad nije pjevao da bi bio zvijezda, nego da bi bio čovjek. I zato danas, kad se cijeli svijet sprema da se oprosti, čini se kao da se zapravo ne opraštamo. Jer Halid Bešlić nije otišao. Samo je prešao na drugu stranu muzike – onu koja se ne čuje, ali se vječno osjeća.
„Želim da me pamte kao dobrog čovjeka“ – to su bile njegove riječi. I tako će i biti. Halide, Bosna te voli. A i svijet, vidiš, nije ostao nijem.
#HalidBeslic #LegendarniHalid #Sjecanje #MuzikaKojaZivi #BosnaUTuzipjeva
Glumac Enis Bešlagić pozvao je sve da izađu i pjevaju Halidove pjesme, jer, kako je rekao, „ne treba plakati – treba se sjećati“. I stvarno, teško je ne zaplakati kad čuješ „Miljacku“ ili „Romaniju“, ali još je teže ne osjetiti ponos što je takav čovjek hodao ovim prostorima. Halid je bio narodski, skroman, tih, a opet najveći. Nije tražio aplauz, a dobijao ga je od miliona.
Mnogi koji su kupili karte za njegove koncerte u Zagrebu, Frankfurtu i Beču, ne žele povrat novca. Umjesto toga, predlažu da se održe koncerti u njegovu čast. To dovoljno govori o tome koliko je bio voljen. Jer Halid nije bio samo pjevač – bio je simbol jedne generacije, most između naroda, glas koji spaja.
Njegove pjesme su putovale dalje od njega samog – od svadbi do kafana, od planina do mora. Svaka je imala nešto što druge nemaju – iskrenost. On nikad nije pjevao da bi bio zvijezda, nego da bi bio čovjek. I zato danas, kad se cijeli svijet sprema da se oprosti, čini se kao da se zapravo ne opraštamo. Jer Halid Bešlić nije otišao. Samo je prešao na drugu stranu muzike – onu koja se ne čuje, ali se vječno osjeća.
„Želim da me pamte kao dobrog čovjeka“ – to su bile njegove riječi. I tako će i biti. Halide, Bosna te voli. A i svijet, vidiš, nije ostao nijem.
#HalidBeslic #LegendarniHalid #Sjecanje #MuzikaKojaZivi #BosnaUTuzipjeva
