Sud Bosne i Hercegovine je ovih dana donio odluku koja je, očekivano, odjeknula kao grom iz vedra neba — Milorad Dodik može biti predsjednik SNSD-a, bez obzira na to što obavlja funkciju predsjednika Republike Srpske. Naizgled obična vijest iz pravosuđa, ali u zemlji gdje se pravda i politika svakodnevno sudaraju kao tramvaji u Sarajevu, ništa nije jednostavno. Ova presuda otvara stari front – onaj između tumačenja zakona i političke stvarnosti, gdje se često više gleda ko je rekao, nego šta je rečeno.
Sud BiH, naime, razriješio je višemjesečnu dilemu. Prema odluci, ne postoji zakonska prepreka da Dodik istovremeno bude i predsjednik entiteta i lider stranke. I dok jedni kažu da je to „trijumf pravde“, drugi sumnjaju da je u pitanju još jedan od onih slučajeva kad se pravna tumačenja prilagođavaju onima koji ih najglasnije zahtijevaju. U zemlji u kojoj političari često djeluju kao da imaju dva života – jedan službeni i jedan stranački, ova odluka, realno, nikoga nije iznenadila.
Ipak, zanimljivo je kako se sve to dešava u trenutku kada Dodik već ima otvoren sudski postupak zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika. Pa, eto ironije – čovjek koji čeka presudu u jednom slučaju, upravo dobija pravosnažnu potvrdu da u drugom može nastaviti po starom. On sam je, očekivano, poručio da je „pravda pobijedila“, dok su njegovi protivnici odmah kontrirali da je to „pravda SNSD-a“.
Mnogi analitičari sada postavljaju ključno pitanje: da li je sud u ovom slučaju odlučio pravno ili politički? I tu zapravo leži srž bosanske drame – ne u odlukama, nego u tumačenju tih odluka. Jer, u BiH ništa nije „crno-bijelo“. Sve je „pomalo sivo“, kako bi rekao svaki prosječan birač dok slegne ramenima i kaže: „Ma znaš ti kako to kod nas ide“.
Ono što cijela ova priča zapravo otkriva jeste da Bosna i Hercegovina i dalje živi između dvije realnosti – jedne na papiru, gdje zakoni postoje, i druge u praksi, gdje su zakoni više preporuka nego obaveza. Dok institucije pokušavaju djelovati samostalno, politika im, kao uvijek, stoji iza leđa i šapuće: „Polako, ne zaboravi ko ti je dao tu stolicu.“
A narod? Narod je opet u ulozi promatrača. Jedni kažu „bravo, tako i treba“, drugi odmahuju rukom i pitaju: „A što uopšte imamo zakon ako ga svako tumači kako mu paše?“ Između tih krajnosti, BiH nastavlja svoje političko klatno – čas lijevo, čas desno, ali nikad naprijed.
I možda je baš u tome prava simbolika ove odluke. Ne u Dodiku, ne u SNSD-u, nego u poruci da sistem, ma koliko komplikovan bio, na kraju uvijek pronađe način da se vrati u poznatu rutinu. U zemlji gdje se pravda mjeri partijskim metrom, i ova odluka djeluje kao samo još jedno poglavlje u beskrajnom romanu koji se zove – „Bosna i Hercegovina: između zakona i politike“.
#Dodik #SudBiH #SNSD #Politika #Bosna #Pravosuđe #BiH #Institucije #Država #Vijesti
