Rusi su stavili Aleksandra Vučića u nezavidan položaj — obećali su dugoročni ugovor o gasu, a sada mu nude samo da snabdijevanje traje do Nove godine. Vučić je izjavio da je ovo “veoma razočaravajuća vijest”, jer je Srbija ove godine čekala finalizaciju trogodišnjeg ugovora s Rusima — dogovora koji je trebao biti zaključen još u maju. Umjesto toga, iz Moskve stiže signal: neće biti stalne sigurnosti, već privremen status koji ističe 31. decembra.
Od početka, očekivanja su bila jasna: dugoročni dogovor, stabilne cijene, trajno partnerstvo. Vučić je tvrdio da je Srbija bila pošten i pouzdan partner, da je odustajala od arbitraža i drugih prednosti da bi očuvala ruske veze — u ime prijateljstva i partnerstva. Sada, kada je Rusi promijenili plan, poruka je, prema njegovim riječima, jasna: “time su nas htjeli držati u šaci.”
Šta se tu dešava iza kulisa? Prvo, postoje znatni pritisci iz međunarodnih sankcija, odnosno bojazni da predugoročni ugovor bude ratifikovan u uslovima koji bi nanosili rizik Rusi da budu izloženi sankcijama Zapada. Drugo, Rusija izgleda želi da zadrži određeni uticaj nad Srbijom — da, ako se desi bilo kakav pokušaj rebalansa vlasti ili nacionalizacije firmi blisko povezanih s Rusima, ima polugu pritiska.
Vučićeva reakcija je bila emotivna, ali i politički teška: izjavio je da Srbija nije planirala nacionalizaciju NIS-a, državne kompanije koja ima značajan udio ruskih vlasnika, ali da ova vrsta ugovora — kratkoročnog — predstavlja implicitnu prijetnju: “ako nam uzmete gas 31. decembra, šta ćemo?” Više puta je naglasio da se ovim želi poslati jasna poruka da Srbija ne može biti držana na uzici — da se moraju vidjeti konkretni i stabilni aranžmani, a ne polu-mjere.
Ipak, Rusi nisu potpuno povukli ruku — ponudili su produženje ugovora do Nove godine, što ipak znači da će Srbija imati bar minimalnu sigurnost snabdijevanja tokom zime. Ali to nije ono što je Vučić smatrao dostojnim za partnerstvo — i što je Srbija očekivala kada je u pitanju energija, posebno u uvjetima globalnih kriza i energetske nesigurnosti.
Analitičari vide u tome potencijalnu moralnu i političku dilemu: Vučić i Srbija sada su u poziciji da biraju između dugoročnog oslanjanja na Ruse koji se pokazuju nepredvidljivima, i traženja alternativnih izvora gasa, što može biti skuplje, ali donosi veću stabilnost. Takođe, ovo može imati reverberacije u domaćoj politici — nezadovoljstvo građana, razne traume zimi ako snabdijevanje bude nestabilno, i pritisak na vlast da pokaže da se bori za interese zemlje, a ne samo diplomatiju i retoriku.
Ulazimo u fazu u kojoj je gas više od energenta — simbol moći, pouzdanosti i zavisnosti. A kada obećanja o dugoročnim aranžmanima postanu privremenim rješenjima, ta zavisnost dolazi u prvi plan. Vučić sada govori da Srbija neće dozvoliti da joj se presavijaju karte iza leđa — da će tražiti konkretne garancije. Jer, kako je rekao, “mi želimo partnerstvo, ne ucjene”.
#Vučić #RuskiGas #Srbija #Geopolitika #EnergetskaSigurnost #Beograd #Gazprom
