U posljednje vrijeme sve češće se govori o takozvanom američkom realizmu, vanjskopolitičkom pristupu koji naglašava stabilnost i pragmatizam umjesto ideala i vrijednosti. Na prvi pogled, taj koncept djeluje razumno – kao da nudi mirno rješenje za komplikovane odnose u svijetu. Međutim, kada se taj model primijeni na Bosnu i Hercegovinu, postaje jasno da se iza lijepih riječi o stabilnosti krije nešto mnogo opasnije: pokušaj novog preuređenja zemlje, upravo onako kako to već godinama priželjkuje Milorad Dodik.
U posljednjim sedmicama pojavili su se tekstovi i izjave u kojima se BiH opisuje kao “neodrživa država”, a rješenje se vidi u “priznavanju realnosti na terenu”, što u prevodu znači – prihvatite da zemlja ne može funkcionisati osim ako se ne podijeli po etničkim linijama. Upravo takav narativ Dodik ponavlja godinama. On govori o tome da Republika Srpska treba biti nezavisna, da je Dejton “razvod braka”, a ne brak tri naroda, i da međunarodna zajednica treba da “prihvati činjenice”. Sada, čini se, i neki zapadni krugovi počinju koristiti sličan jezik.
Ono što posebno zabrinjava jeste ton koji dolazi iz dijela američke administracije. Umjesto ranijeg pristupa koji je insistirao na jedinstvu Bosne i Hercegovine, sada se sve češće govori o “ekonomskoj stabilnosti”, “realnim odnosima snaga” i “partnerstvu sa lokalnim liderima”. Drugim riječima, Dodik se više ne tretira samo kao problem, već kao partner s kojim se može razgovarati. Iza kulisa se sve češće čuju priče o kompromisima, dogovorima i “novim okvirima”.
Američki realizam u teoriji znači prilagođavanje stvarnosti, ali u praksi – naročito kada je riječ o BiH – to može značiti prilagođavanje nepravdi. Jer ako se prihvati da je Bosna i Hercegovina neodrživa, ako se pristane na ideju da svako treba imati “svoj dio” zemlje, onda se zapravo odustaje od pravde, od žrtava rata i od samog smisla Dejtona. Takav realizam nije realnost – to je cinična kapitulacija pred silom i interesima.
Dodik to, naravno, zna. On godinama sistematski radi na slabljenju državnih institucija, blokira zakone, osporava odluke Ustavnog suda i ismijava Visokog predstavnika. Sve to radi uz poruku da “Bosna ne postoji”. I sada, kada vidi da se u svijetu sve više govori o “praktičnim rješenjima”, on prepoznaje priliku. Njegova politika više nije samo unutrašnja prijetnja – sada postaje i međunarodno prihvatljiva opcija za one koji žele “brza rješenja”.
No, Bosna i Hercegovina nije samo zbir tri etničke jedinice. To je dom miliona ljudi koji žele da žive normalno, bez granica u glavama i bez straha od novih podjela. Svaki pokušaj da se zemlja ponovo preuredi znači otvaranje starih rana. I dok Dodik priča o “pravu naroda na samoodređenje”, niko ne govori o pravu običnog čovjeka da živi u miru i jednakosti.
Zato je važno da se jasno kaže: američki realizam nije naš realizam. Naš realizam je spoznaja da mir nema cijenu, da država ne može biti stabilna ako je zasnovana na nepravdi i da se budućnost ne gradi na račun prošlosti. Svaki narod u BiH ima svoje rane, ali i svoju odgovornost. A najveća od svih odgovornosti je da se ne ponove greške koje su jednom skoro uništile sve.
Ako danas dopustimo da se pod izgovorom “realizma” pravi nova karta Balkana, sutra više nećemo imati šta braniti. Zato Bosna i Hercegovina mora ostati država svih njenih ljudi, bez obzira na to šta o tome misle oni koji bi da je precrtaju. Jer, realnost nije ono što se nameće silom, nego ono što ljudi svakodnevno žive i brane – dostojanstvom, razumom i vjerom da zajedno mogu bolje.
#BosnaIHercegovina #AmeričkiRealizam #MiloradDodik #Politika #Jedinstvo #Dejton #Mir #DržavaZaSve
