U Zagrebu je opet odjeknula pjesma koja ne bi smjela imati publiku ni aplauz, a kamoli povike podrške. Grupa maskiranih muškaraca, njih desetak, okupila se sinoć ispred Srpskog doma u središtu grada, pjevajući ustaške pjesme i uzvikujući parole koje su davno trebale biti zakopane pod pepelom prošlosti. Sve se dogodilo samo dan nakon sličnog incidenta u Splitu, gdje je grupa huligana marširala uz iste melodije mržnje. Policija je brzo reagovala i udaljila ih, ali šteta – ona moralna i društvena – već je bila napravljena.
Teško je ne zapitati se: kako je moguće da se u zemlji koja je preživjela ratove, rušenja i izbjeglištva, i dalje odjekuju pjesme koje su bile pozadina zločina? Oni koji su ih pjevali možda misle da su “šaljivi” ili “patriotski raspoloženi”, ali patriotizam nije urlikanje mržnje, nego ljubav prema domovini bez potrebe da se komšiji zazida prozor.
Mnogi građani Zagreba su zgroženi. Ljudi koji su nekad živjeli rame uz rame, dijelili stolove, utakmice, pa čak i slave, sada gledaju snimke na kojima njihovi sugrađani maskirani podsjećaju na mračne godine. To više nije pitanje politike, nego kulture i morala. I ne, ne radi se o “izolovanom incidentu”, nego o simptomu dubokog umora društva koje nikako da se oporavi od svojih demona.
Srpski dom u Zagrebu simbol je suživota i kulturnog dijaloga. Kad neko dođe pred taj prag i pjeva “Za dom spremni”, to nije samo provokacija – to je napad na samu ideju zajedničkog života. U svakoj normalnoj državi, takvo ponašanje bi bilo javno osuđeno, bez relativizacije, bez “ali”. Nažalost, kod nas se i dalje traže izgovori. Jedni kažu “to su pijani klinci”, drugi “provokacija s druge strane”, a istina je jednostavna – mržnja nema opravdanje, ma kako je upakovali.
Zanimljivo je da se sve ovo dešava u trenutku kad region sve glasnije govori o miru, saradnji, ekonomiji, otvaranju granica. I taman kad pomisliš da su ljudi počeli gledati naprijed, pojavi se grupa “junaka” koji pokušavaju vratiti kazaljke sata unazad. No, ono što ohrabruje jeste što je većina građana Hrvatske reagovala dostojanstveno – mnogi su javno izrazili stid, ogorčenje i solidarnost sa Srbima u Zagrebu. To pokazuje da mržnja, koliko god glasna bila, nije većinska.
Ipak, pitanje ostaje: koliko još dugo će Balkan biti taoc svojih “navijača prošlosti”? Dok god pjesme mržnje dobijaju medijsku pažnju, a ne zakonske sankcije, biće onih koji će ih pjevati. A dok god ćutimo, i ne kažemo jasno “ne”, svaka sledeća generacija misliće da je normalno mrziti.
Jer mržnja nije naslijeđe koje treba čuvati – to je teret kojeg se moramo osloboditi ako mislimo da preživimo kao normalni ljudi. I možda baš iz Zagreba, grada kulture i otpora, treba ponovo da krene poruka: dosta više, ajde da budemo ljudi.
#Zagreb #MržnjaNemaDom #Balkan #Suživot #Zajedništvo #BezMržnje #Ljudskost
