U još jednom oštrom političkom istupu, Milorad Dodik je ponovo privukao pažnju javnosti izjavama koje su odjeknule širom Bosne i Hercegovine i regiona. Ovoga puta na meti njegovih riječi našao se Bakir Izetbegović, lider SDA, kojeg je Dodik optužio da se miješa u unutrašnje stvari Republike Srpske. Njegove riječi bile su sve samo ne diplomatske — Dodik je rekao da je Izetbegović “onaj smrad koji se širi iz Sarajeva”, što je izazvalo burne reakcije i osude zbog neprikladnog jezika kojim se služi jedan politički lider.
Dodik je tokom obraćanja izjavio da Izetbegović i njegova stranka „uporno pokušavaju da upravljaju svime što ima veze s Bosnom i Hercegovinom, čak i onim dijelovima koji ih se ne tiču“. Naglasio je da „Republika Srpska vodi svoju politiku i ima svoje institucije“, dodajući da SDA i Bakir „nemaju pravo da im drže predavanja“. Po njegovim riječima, Izetbegović se ponaša kao da „može komandovati svima, pa i onima koji su izabrani voljom srpskog naroda“.
Ovaj nastup ponovo je pokazao koliko je duboka politička podjela unutar Bosne i Hercegovine, ali i koliko se često retorika koristi kao oružje umjesto kao sredstvo dijaloga. Dok jedni smatraju da Dodik samo “govori onako kako narod misli”, drugi upozoravaju da je ovakav ton opasan i destruktivan, jer potiče mržnju i udaljava narode umjesto da ih približava.
Dodik je u svom obraćanju istakao i da „muslimanski političari u Sarajevu ne mogu da se pomire s tim da Republika Srpska postoji“. Prema njegovim riječima, BiH je neuspjela država u kojoj „svako vuče na svoju stranu“, dok „Republika Srpska želi samo da živi slobodno i u miru“. Ipak, upravo ta “mirna retorika” često je u suprotnosti s njegovim izjavama koje raspiruju tenzije i podsjećaju na najtamnije trenutke prošlosti.
U političkom smislu, ovakve izjave služe da konsoliduju podršku unutar entiteta i da stvore osjećaj “ugroženosti” koji okuplja glasače. Kada Dodik govori o “odbrani Srpske”, to je, u suštini, poruka upućena biračima koji vjeruju da se njihov identitet i autonomija stalno dovode u pitanje. Međutim, za širu javnost u BiH, takve poruke stvaraju dodatni jaz i udaljavaju zemlju od ideje pomirenja i zajedničke budućnosti.
Mnogi analitičari smatraju da je ovakav govor politički kalkulisan – način da se pažnja skrene s ekonomskih i socijalnih problema, i da se politički kapital gradi na emocijama i strahu. Umjesto razgovora o realnim pitanjima, građani ponovo slušaju priče o “nama i njima”, o “Sarajevu koje prijeti” i “Srpskoj koja se brani”. I dok se lideri prepucavaju, običan narod sve teže živi, suočen sa cijenama, odlascima mladih i osjećajem beznađa.
Dodikov izraz „onaj smrad koji se širi iz Sarajeva“ možda je izrečen u afektu, ali govori mnogo više o stanju političke kulture nego o ličnim odnosima dvojice lidera. Takav jezik, pun prezira i ponižavanja, ne doprinosi razumijevanju, već cementira podjele koje već decenijama sputavaju Bosnu i Hercegovinu.
I dok jedni ovu izjavu tumače kao “iskrenu reakciju čovjeka koji ne trpi licemjerje”, drugi u njoj vide jasnu poruku – da je politički dijalog sveden na uvrede, a međusobno poštovanje postalo rijetkost. Ipak, možda je najveći gubitnik u svemu ovome upravo narod, koji je ponovo prisiljen da gleda kako se njihovi lideri bave riječima, dok djela izostaju.
#MiloradDodik #BakirIzetbegović #BiH #RepublikaSrpska #politika #retorika #Balkan
