Preminuo je Vladimir Vukčević, prvi tužilac za ratne zločine u Srbiji – čovjek koji je, kako mnogi kažu, pred lice pravde izveo najveće balkanske krvoloke. Vijest o njegovoj smrti odjeknula je širom regiona jer se radi o jednoj od najznačajnijih figura u savremenom pravosuđu Srbije i šireg postjugoslovenskog prostora. Imao je 75 godina, a za sobom je ostavio složeno naslijeđe – između profesionalne hrabrosti i političkih pritisaka koji su obilježili njegov rad.
Rođen je 1950. godine u Beogradu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu 1973. godine. Pravosudni ispit položio je četiri godine kasnije, a karijeru započeo kao zamjenik javnog tužioca. Tokom decenija rada u pravosuđu, stekao je reputaciju čovjeka koji ne bježi od teških slučajeva. Bio je poznat po stavu da “pravda nema nacionalnost”, što je u tadašnjoj političkoj klimi Srbije bilo rijetko i hrabro izgovoriti.
Kada je 2003. godine postao prvi tužilac za ratne zločine, Srbija je tek počela da se suočava sa svojom ratnom prošlošću. Vukčević je bio među onima koji su pokušavali uvesti red i sistem tamo gdje je dugo vladala šutnja. Upravo tokom njegovog mandata uhapšeni su Radovan Karadžić 2008. godine i Ratko Mladić 2011. godine – događaji koji su predstavljali prekretnicu u ispunjavanju obaveza Srbije prema Haškom tribunalu.
Iako je zbog tih hapšenja dobijao prijetnje i bio meta žestokih kritika, Vukčević nije odustajao. Njegov pristup pravdi bio je jednostavan, ali nepokolebljiv: „Ko je činio zločine, mora odgovarati, bez obzira na to kako se zove i kojoj vjeri pripada.“ Ta rečenica ostala je upisana kao njegov lični pečat.
Za svoj rad dobio je brojna priznanja, među kojima i nagradu „Ličnost godine“ nedeljnika Vreme 2006. godine, te Sretenjski orden I stepena. Ipak, on je uvijek govorio da je najveća nagrada – kada se u sudnici čuje istina. Njegov tim je procesuiranjem desetinama predmeta ratnih zločina pokušao dokazati da Srbija ima kapacitet da sudi svojim građanima, što je bio rijedak primjer u regionu.
Njegov odlazak ne znači samo kraj jednog života, već i kraj jedne epohe. Vukčević je bio dio generacije koja je, uz sve manjkavosti, pokušala izgraditi most između pravde i pomirenja. Bio je svjestan da je istina uvijek teška, ali da bez nje nema mira. Njegovo naslijeđe je kontradiktorno, kao i svaka istinska borba za pravdu – jer je radio u vremenu kada su mnogi radije okretali glavu.
Danas, dok se region i dalje bori sa sjenkama prošlosti, ime Vladimira Vukčevića ostaje kao podsjetnik da su pravda i istina proces, a ne trenutak. Bio je tužilac koji je znao koliko svaka presuda boli, ali i koliko svaka izrečena istina liječi.
Njegov odlazak ostavlja pitanje koje će još dugo odzvanjati: ima li danas dovoljno ljudi spremnih da istinu brane jednako hrabro kao on?
#VladimirVukčević #pravda #ratnizločini #Srbija #region #haškiprocesi #istina #pomirenje #pravosuđe
