Priča o sukobu između Duška Tomića i Elmedina Konakovića ponovo je pokazala kako se bosanskohercegovačka politička scena često pretvara u kombinaciju drame, reality programa i improviziranog stand-up nastupa. Ovaj put, kako tvrdi poznati advokat, ministar mu je „psovao majku“, što je Tomić odmah nazvao „prostačinom“, uz dodatak da se njegov klijent Faćo predstavlja kao glas hiljada obespravljenih ljudi. I sad, naravno, cijela država sjedi kao publika i gleda novi nastavak serije koja se zove „Ko se sa kim posvađao i ko je kome šta rekao“.
Tomić tvrdi da je sve počelo kada je otvorio temu izručenja jednog kurdskog državljanina, za šta, prema njegovim riječima, odgovornost snosi upravo Konaković i njegova politička ekipa. Naravno, kako to često biva, čim se neko dotakne teme koja peče, reakcije postanu malo manje diplomatske, a malo više kafanske. I tako kaže on da je ministar reagovao riječima koje ni od lokalnog taksiste ne biste očekivali, a kamoli od nekog ko predstavlja državu na međunarodnom nivou.
U ovoj situaciji ima i ironije. S jedne strane, Tomić priča o „borbi za pravdu“, o tome kako se brani običan čovjek, kako se bori za sistem koji već dugo stoji na klimavim nogama. S druge strane, politički vrh države često komunicira kao da je 1998. i da internet ne postoji, pa se svaki ispad prenosi, dijeli, komentariše i uvećava brzinom svjetlosti. Tako se i ova navodna psovka za nekoliko sati pretvorila u temu nacionalnog nivoa, kao da nemamo dovoljno stvarnih problema.
Ono što dodatno pojačava dojam jeste javna slika koju oba aktera nose. Tomić se predstavlja kao neko ko je uvijek spreman da se suprotstavi moćnima, dok Konaković nastupa kao političar sa čvrstim stavom, koji ne bježi od rasprave. Kada se takve dvije energije sudare, rezultat rijetko može biti smiren i racionalan dijalog. Umjesto toga dobijemo verbalni vatromet, koji više liči na ring nego na političku debatu.
Međutim, najvažnije pitanje u cijeloj priči nije ko je kome šta rekao, nego šta to govori o kulturi politike koju živimo. Ako se advokati i ministri prepucavaju psovkama, šta onda običan građanin može očekivati kada mu zatreba pravda, institucije, normalna komunikacija i minimum poštovanja? Ovakvi incidenti polako, ali sigurno, stvaraju atmosferu u kojoj se sve banalizuje — i institucije, i funkcije, i vrijednosti koje bi trebale biti temelj države.
Ipak, Tomić je svoje završio porukom koja zvuči kao rečenica iz filma: „Dostojanstvo se brani riječima, ali i djelima.“I koliko god neko volio ili ne volio njegove nastupe, teško je reći da nije dotakao jednu bolnu tačku — a to je činjenica da su se granice pristojnosti u političkom prostoru odavno pomjerile, i to u pogrešnom smjeru.
Na kraju, ostaje da vidimo hoće li se ovaj slučaj završiti samo kao još jedan političko-medijski vatromet, ili će napokon neko u institucijama reći: „Dosta više.“ Mada, ako poznajemo našu scenu, veća je šansa da će stići novi nastavak, možda još žešći od prethodnog.
#BiH #Tomić #Konaković #Faćo #politika #skandal #institucije #javnost #kulturaDijaloga
