Sjednica oba doma državnog parlamenta, zakazana za naredne dane, ponovo je otvorila pitanje koje već dugo tinja ispod površine: zastupljenost Bošnjaka u državnim institucijama i uloga Elmedina Konakovića u tom procesu. Pitanje koje mu je delegat Džemal Smajić uputio zvuči jednostavno, ali nosi ozbiljnu političku težinu: zašto je glasao za imenovanje samo troje Bošnjaka među 17 novih rukovodilaca na državnom nivou? Čini se jednostavno, ali zapravo se radi o pitanjima identiteta, ravnoteže i političkog kredibiliteta – onog ličnog, ali i institucionalnog.
Smajićev stav je jasan: ovo nije samo propust, nego ozbiljan pokazatelj da se Bošnjaci sistemski potiskuju sa najviših pozicija, i to u mandatu u kojem bi, barem nominalno, njihovi predstavnici trebali štititi njihov institucionalni položaj. Kada se pogleda struktura imenovanja – tri Bošnjaka naspram četrnaest rukovodilaca iz druga dva konstitutivna naroda – djeluje kao da se radi o nekoj statistici iz vremena kad su zakoni o zastupljenosti bili samo dekoracija, a ne stvarna obaveza.
Zato i nije čudno što je pitanje izazvalo buru. Ako ministar vanjskih poslova, koji dolazi iz stranke koja tvrdi da predstavlja građanski i nacionalno inkluzivan pristup, glasom podrži strukturu u kojoj je njegova zajednica gotovo nevidljiva – šta onda uopšte mogu očekivati obični ljudi? Ovaj problem je više od brojke, više od „tri od sedamnaest“ – on je simbol osjećaja sve većeg nepovjerenja građana prema institucijama koje bi trebale biti zajedničke i proporcionalne.
Konaković će vjerovatno pokušati objasniti da su imenovanja vršena po kriterijima stručnosti, konkurenciji i procedurama. Ali, koliko god racionalno zvučalo, takvo obrazloženje teško prolazi u zemlji gdje Ustav i zakoni eksplicitno traže proporcionalnu zastupljenost, a ne samo formalnu proceduru. Kada većina rukovodećih stolica pripadne Srbima i Hrvatima, a Bošnjaci ostanu na marginama, teško je uvjeriti javnost da je sve „slučajno“ i „profesionalno“.
Zanimljivo je i to da ovo pitanje dolazi u trenutku kada se politički narativ u zemlji mijenja, a građani sve češće pitaju šta stvarno dobijaju od svojih predstavnika. U takvoj atmosferi, svaki pogrešan glas, svako imenovanje i svaka neravnoteža postaju povećalo kojim se mjeri politička autentičnost. Je li Konaković glasao iz uvjerenja, kompromisa, pritiska ili kalkulacije? Odgovor na to pitanje sada je važniji nego ikada.
A možda je problem i mnogo dublji od jednog ministra. Možda je ovo samo simptom sistema koji već godinama funkcioniše tako da Bošnjaci dobiju „taman toliko“ da se može reći da su formalno prisutni, ali ne dovoljno da bi zaista imali moć odlučivanja. Ako se to ne promijeni, Bosna i Hercegovina će ostati zemlja gdje je ravnopravnost više parola nego praksa.
Građani očekuju konkretne odgovore, a ne političke piruete. Ovakva pitanja se ne rješavaju diplomatskim frazama, nego odgovornošću. I zato će upravo ovaj trenutak pokazati da li Konaković stoji iza vlastitih principa – ili iza vlastitih kompromisa.
#BiH #Konaković #zastupljenost #politika #institucije #ravnopravnost #parlament #Bosna_i_Hercegovina
