Najava Bakira Izetbegovića da će u narednih osam do deset godina plate i penzije biti duplo veće odjeknula je kao da je najavio povratak zlatnog doba proizvodnje u jugoslovenskim gigantima, samo uz manje buke i više optimizma. U zemlji u kojoj je potrošačka korpa postala neka vrsta nacionalnog horora, svako obećanje o boljem životu stiže kao gutljaj vode u pustinji. Ipak, kad se kaže “duplo veće plate i penzije”, ljudi se automatski pitaju: da li je ovo realan plan ili još jedna politička magija bez čarobnog štapića?
Izetbegović tvrdi da SDA to može. Kaže da su već ranije ispunili neke od ciljeva, otvorili radna mjesta, poboljšali određene ekonomske pokazatelje. Sve to zvuči lijepo, ali narod je odavno naučio da svako obećanje mora biti propraćeno makar nekim naglaskom na “kako”. Jer, nije dovoljno reći da će plata biti 2.000 KM ako inflacija pojede 1.900 KM usput. To onda dođe kao da nisi ništa uradio, samo si ubijedio ljude da nose veće torbe da bi u njima nosili isti broj artikala.
Istina je da obećanje dvostrukog povećanja plata i penzija zvuči primamljivo, gotovo romantično. Zamisliti penzionera kako sa osmijehom ulazi u prodavnicu, kupuje ne samo hljeb i litar mlijeka nego i voće koje nije na akciji – to djeluje gotovo revolucionarno. Ali svaki put kad se pomene rast penzija, odmah se javlja pitanje održivosti. Naše penzione kase nisu baš poznate kao prepunjene riznice, više liče na stare štedne knjižice s povremenim uplatama i čestim brigama.
Da bi plate i penzije zaista bile duplo veće, mora se desiti čudo – ili vrlo ozbiljan plan. Treba riješiti pitanje odlaska mladih, jer ko će puniti fond ako oni koji bi trebali uplaćivati već pakuju kofere? Treba rasteretiti privredu, jer ako je poslodavac već na ivici opstanka, teško da će mu biti prirodno da istovremeno poveća plate i zadrži radnike. Treba smanjiti korupciju, jer pare koje nestaju kroz rupe nikad ne dođu do radnika i penzionera. A trebalo bi i malo više transparentnosti kad se govori o tako velikim obećanjima.
Naravno, sve ovo ima i političku dimenziju. Obećanja ove magnitude nisu samo ekonomska – ona su i emocionalna. Ljudi su umorni od stagnacije, nervozni zbog cijena, razočarani što rade više za manje. U takvom ambijentu, svaka najava o boljem životu zvuči kao muzika. Ali muzika ne rješava račune. Zato se građani s pravom pitaju gdje je plan, kako će se finansirati, šta će se tačno mijenjati.
S druge strane, nije fer ni odbaciti sve unaprijed. Ako postoji stvarna namjera, stručna rješenja i jasna strategija, onda povećanje plata i penzija nije naučna fantastika. Ali ostaje obaveza da se kaže kako, čime i kada. I da to ne bude još jedno predizborno obećanje koje ispari brže od plate prvog u mjesecu.
Ljudi u ovoj zemlji žele normalan život, ne luksuz. Žele sigurnost, stabilnost i mogućnost da naprave plan duži od jedne sedmice. Ako se ikad desi da penzije i plate zaista budu duplo veće, to neće biti pobjeda jedne stranke, nego pobjeda zdravog razuma i normalne ekonomije. A to je nešto što svi priželjkujemo, bez obzira ko je na vlasti.
Jer narod ne traži čuda – traži samo da normalan život više ne bude luksuz.
#plate #penzije #ekonomija #BiH #politika #obecanja #standard #SDA #Izetbegovic
