Dvadeset godina nije mala stvar. To je generacija, to su stotine sastanaka, hiljade razgovora, bezbroj trenutaka nada i razočaranja. Upravo toliko je Amila Hodžić provela u SDP-u, stranci u kojoj je odrasla politički, u kojoj je vjerovala da se može graditi društvo zasnovano na pravednosti, solidarnosti i ljudskosti. Ali dođe trenutak kada čovjek shvati da se put raziđe, da vrijednosti više ne žive tamo gdje su nekad bile, i da se mora stati i povući crta. Zato je Amila, nakon dvije decenije, odlučila da napusti stranku kojoj je dala veliki dio svog života.
Njena odluka nije nastala preko noći. Naprotiv — dugo je pokušavala iznutra mijenjati ono što se počelo urušavati. Godinama je vodila organizaciju u Živinicama, držeći članove na okupu, smirivajući tenzije i gradeći mostove kada su drugi dizali zidove. Bila je osoba koju su ljudi zvali kad nešto zapne, kada zatreba glas razuma i smirenja. Ali i najstrpljivi ljudi dođu do tačke kada više ne mogu nositi teret tuđih grešaka. Posebno kad te greške počnu razarati sve ono što si gradio.
Atmosfera unutar organizacije posljednjih mjeseci postala je neodrživa. Ogranak u Živinicama je raspušten, uvedeno je povjereništvo, a najgori udar nastupio je kada su međusobna prepucavanja prerasla u fizičke sukobe. Za nekoga poput Amile, koja je stalno zagovarala dijalog, poštovanje i političku kulturu, takve scene bile su posljednji znak da je vrijeme za odlazak. Nije željela biti dio priče u kojoj se zaboravlja na smisao politike — a to je, bar u njenom uvjerenju, služenje ljudima, ne interesnim grupama.
I sama je priznala da je najteže bilo to što njen glas više nije imao težinu. Govorila je, upozoravala, predlagala rješenja, ali kako kaže, „oni koji su trebali čuti — nisu htjeli čuti“. To je rečenica koja sve govori. Kada te sopstvena kuća prestane slušati, onda to više nije tvoja kuća. Kada stranka koja treba da štiti demokratičnost unutar sebe sama postane mjesto u kojem se gase rasprave, onda misija gubi smisao.
Njena politička karijera nije bila obična. Izabrana je u Općinsko vijeće u Živinicama 2012. godine, i to sa najvećim brojem glasova. Potom je postala zastupnica u Skupštini Tuzlanskog kantona, gdje je i danas aktivna. Sve to nije postigla agresivnim kampanjama, nego radom, direktnim kontaktom s ljudima, iskrenim odnosom i onim što je najrjeđe u politici — ljudskošću. Zato je njen odlazak izazvao reakcije širom zajednice, jer mnogi znaju da odlazi neko ko je godinama predstavljao stabilnost.
Najzanimljivije je to što Amila ne napušta politiku. Napušta samo stranku. Kaže da želi i dalje raditi za ljude, ali „bez pritisaka, bez skrivenih igara i bez onih koji misle da su stranke tu zbog njih, a ne zbog građana“. To je možda najjasnija poruka njenog odlaska: politika mora biti čista, transparentna i ljudska. A ako to više nije slučaj, onda je poštenije otići nego pristati na kompromise koji razaraju karakter.
Odlazak nakon dvadeset godina ne znači kraj, nego početak novog puta. Ona sada ima slobodu da djeluje onako kako vjeruje da treba — bez stranačkih lanaca, bez glasanja po naređenju, bez unutrašnjih razdora koji gutaju energiju. Njena priča je podsjetnik da integritet nema cijenu, i da ponekad najveća hrabrost nije ostati — nego otići.
#AmilaHodzic #Politika #Integritet #Živinice #NovaStranica
