Godina je 1991. Jugoslavija je na ivici raspada, a situacija u Bosni i Hercegovini sve više se usijava. Muhamed Bećirović iz Kalesije, glava srećne porodice, tada nije ni slutio da će mu se život ubrzo potpuno promijeniti. Sa suprugom Senadom i dvjema kćerkama, Sandrom i Senidom, živio je miran i ispunjen život. No, rat je ubrzo pokucao na njihova vrata, donoseći nezamislivu bol i gubitak.
Već 1992. godine, srpska vojska ulazi u njihovo selo i odvodi Senadu, zajedno s djevojčicama. Muhamed ostaje sam, ne znajući šta se desilo s njegovom porodicom. Prošlo je 16 godina u tami i neizvjesnosti, sve dok se sudbina nije poigrala i otkrila priču koja je dotakla srca mnogih.
Spasavanje djeteta iz pepela
U zgarištu jedne kuće, vojnici pronalaze djevojčicu od samo 11 mjeseci. Srpski vojnik Milenko Vidaković spasio ju je sigurne smrti i odnio svojoj majci Ruži u Šekoviće. Kod Ruže je ostala dva mjeseca, nakon čega ju je preuzeo Centar za socijalni rad. Radnica Desanka iz centra djevojčicu je povjerila ženi po imenu Zdravka Elez, kod koje je boravila nekoliko mjeseci prije nego što je prebačena u Beograd.
Tamo su je usvojili Živana i Živko Janković, bračni par koji je izgubio svoja dva sina u saobraćajnoj nesreći. Djevojčica je dobila novo ime – Mila. Porodica Janković pružila joj je sve što su mogli, od ljubavi do materijalne sigurnosti. Mila je odrasla u Beogradu, okružena toplinom i podrškom.
Mila postaje svjesna svoje priče
Iako je imala sve što joj je bilo potrebno, Mila je uvijek znala da je usvojena. U porodici Janković naučila je važnost ljudskosti i dobrote. Kako je sama rekla: „U životu nije važno šta posjeduješ, već kakav si čovjek.“ Uprkos svemu, njen život u Beogradu bio je ispunjen ljubavlju i sretnošću.
Međutim, tokom tinejdžerskih godina situacija se promijenila. Porodica Janković, koja je već bila starija, nije više mogla brinuti o njoj i odlučila ju je vratiti Centru za socijalni rad. Mila je tada smještena u dom, što je za nju bio veliki šok nakon godina ugodnog života.
Potraga za pravim identitetom
Godine 2006. Mila odlučuje započeti potragu za svojim biološkim roditeljima. Ispostavilo se da je njena tetka još 1993. godine imala sumnje da je ona djevojčica iz Bosne o kojoj su novine pisale, ali su je hranitelji uvjerili da to nije tačno. Tek nakon višegodišnje potrage, socijalni radnici iz Beograda uspijevaju otkriti njen pravi identitet.
Mila saznaje da se rodila kao Senida Bećirović, a njena priča postaje prva u historiji Crvenog križa Bosne i Hercegovine gdje je nestala osoba pronađena živa nakon više od decenije. Njen otac, Muhamed, podnio je zahtjev za traženje supruge i kćerki, a Crveni križ je povezao dijelove ove nevjerovatne priče.
Povratak u Bosnu i susret s porodicom
Senida se 2008. godine vraća u Bosnu i upoznaje svog biološkog oca. On ju je dočekao s neopisivom srećom, nakon što je godinama živio u uvjerenju da je cijela njegova porodica nestala. Prema posljednjim informacijama, Senida danas živi u Sarajevu kod tetke i nastavila je potragu za majkom i sestrom.
Njen stav prema životu i ljudima ostao je pozitivan, uprkos teškim okolnostima kroz koje je prošla. Kako je sama istakla: „Nije važno kojoj naciji pripadaš, već kakav si čovjek.“ Senidina priča nosi snažnu poruku o humanosti, ljubavi i snazi porodice.
Priča o Senidi Bećirović simbol je nade i izdržljivosti u najtežim trenucima. Njeno spašavanje i ponovno spajanje s porodicom dokaz su da ni u najmračnijim vremenima ljudska dobrota i empatija ne nestaju. Kroz sve prepreke i izazove, Senida je uspjela pronaći svoj put, pokazujući da je snaga ljubavi i porodice neuništiva
