Bosna i Hercegovina već više od decenije živi u mraku vlastitih brojki. Od popisa 2013. godine, niko pouzdano ne zna koliko ljudi zaista živi u zemlji, koliko ih je otišlo, niti koliko nas uopće ima. Zemlja u kojoj svaka odluka — od broja škola, bolnica, pa do izbornih jedinica — zavisi od statistike, danas nema ni osnovni podatak: broj stanovnika. I to nije samo administrativni propust, nego duboki politički i društveni problem.
Razlozi su mnogostruki, ali svi vode do iste tačke – nedostatka dogovora. Entiteti se ne mogu složiti ni oko metodologije, ni oko pitanja koja bi se postavljala građanima. U Federaciji bi voljeli da se popis fokusira na ekonomske i demografske pokazatelje, dok u Republici Srpskoj insistiraju da se jasno unese nacionalna i vjerska pripadnost, što odmah izaziva političke trzavice. I tako, dok se političari prepiru čiji je narod „veći“, stvarni narod – onaj koji radi, putuje i preživljava – nestaje iz zemlje.
Prema procjenama, BiH je od 2013. do danas izgubila više od pola miliona stanovnika. To znači da svake godine nestane grad veličine Zenice ili Bijeljine. Mladi odlaze, porodice se sele, a sela ostaju pusta. I dok druge zemlje regiona ažuriraju podatke i planiraju budućnost, BiH ostaje zaglavljena u prošlosti, oslanjajući se na zastarjele, neprecizne i politički „filtrirane“ brojke.
Novi popis nije samo statističko pitanje – to je temelj svake ozbiljne države. Bez njega nema preciznog planiranja zdravstvenog sistema, obrazovanja, infrastrukture, pa ni raspodjele budžeta. Kako znati koliko treba ljekara ako ne znamo koliko imamo pacijenata? Kako planirati škole ako ne znamo koliko ima djece? Kako rasporediti javna sredstva ako ne znamo gdje ljudi zaista žive? Sve su to pitanja na koja BiH već 12 godina nema odgovor.
Još veći problem krije se u činjenici da međunarodne institucije sve teže sarađuju s bh. vlastima. Evropska unija, Svjetska banka i druge organizacije traže ažurne i pouzdane podatke prije nego što odobre projekte i fondove. Bez popisa, BiH gubi pristup sredstvima i kredibilitet u očima međunarodne zajednice.
No, možda je najtužniji aspekt cijele priče onaj simbolični – zemlja bez popisa je zemlja bez slike same sebe. Dok druge države znaju koliko ih ima, kakve su im porodice, gdje žive mladi, a gdje stari – BiH luta u magli procjena, nagađanja i političkih kalkulacija. Svaki narod u njoj računa „svoje“, svaka stranka ima „svoje brojke“, a niko nema – istinu.
I zato, novi popis ne bi trebao biti pitanje politike, već pitanje dostojanstva. Da BiH napokon zna koga ima, koliko ih je, i gdje su otišli svi oni koji su sanjali da će jednog dana živjeti u zemlji koja broji ljude, a ne narode. Jer bez popisa – nema plana, nema vizije, nema budućnosti.
#Bosna #Statistika #PopisStanovništva #Demografija #RealnostBiH
