Izjava Dragana Čovića, izrečena nakon što delegati njegove stranke nisu došli na sjednicu Doma naroda, ponovo je otvorila pitanje političke kulture i odgovornosti u institucijama Bosne i Hercegovine. Kada je poručio: „Eto, Ademoviću, održavaj sjednice“, Čović je zapravo sažeo sve frustracije, tenzije i blokade koje već mjesecima potkopavaju rad zakonodavne vlasti. Mnogi su komentarisali da je ton bio bahat, drugi da je bio ciljano ironičan, a treći da je samo potvrda da se politička scena BiH udaljila od suštine – a to je rad u interesu građana.
Sjednica koja je trebala biti održana nije imala kvorum, jer se delegati HDZ-a i SNSD-a nisu pojavili. Čović je to pravdao tvrdeći da termin „nije bio dogovoren“, ali činjenica ostaje ista: institucija nije radila jer ključni akteri nisu bili prisutni. Umjesto zajedničkog traženja rješenja, situacija se pretvorila u igru optuživanja, gdje svako pokušava prebaciti teret odgovornosti na drugoga.
Ono što dodatno intrigira jeste načini na koji se Čovićeva rečenica tumači. Jedni smatraju da je to bilo otvoreno ponižavanje predsjedavajućeg Kemala Ademovića, drugi da je bila politička poruka kako Dom naroda ne može funkcionirati bez „pravih partnera“. Međutim, najveći broj građana vidi u tome ono što se već duže vrijeme osjeća – iscrpljenost od političkih igara koje ne donose nikakve rezultate.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se odluke donose sporo, procedure se često zloupotrebljavaju, a institucije redovno postaju poprišta političkih sukoba umjesto mjesta rješavanja problema. Kada se tome doda i tone ovakvih izjava, jasno je zašto javnost sve više gubi povjerenje. Kako očekivati napredak ako se ni sjednice ne mogu održati? Kako očekivati stabilnost kada se ključne stranke pojavljuju samo onda kada im to politički odgovara?
U ovoj situaciji Ademović se našao u nezahvalnoj poziciji – kao predsjedavajući, dužan je zakazivati i voditi sjednice, ali bez prisutnih delegata ne može učiniti ništa. On postaje lice institucionalne blokade, iako za nju nije odgovoran. Upravo zato se Čovićeva rečenica doživljava kao dodatno opterećenje, kao pokušaj da se odgovornost prebaci na onoga ko je najmanje može nositi.
Mnogi politički analitičari naglašavaju da se ovakvim ponašanjem šalje opasna poruka – da institucije postoje samo kada to odgovara pojedincima. A to je suprotno svakom demokratskom principu. Ako sjednice propadaju, odluke stoje, a zakoni se ne donose, gubi se ne samo vrijeme, nego i povjerenje u sistem.
Građani žele institucije koje rade, a ne političku scenu koja se prepucava kroz kratke, ironične i provokativne izjave. Žele stabilnost, dogovor, funkcionalnost. Umjesto toga, dobijaju nove blokade, nove prepirke i nove poruke koje produbljuju jaz među političkim akterima. U zemlji koja se godinama bori za napredak, takav pristup vodi ka još većoj stagnaciji.
Čovićeva izjava tako postaje simbol jednog šireg problema – problema u kojem politički lideri sve manje govore o rješenjima, a sve više o tome ko je kriv. A kada je krivica važnija od rezultata, tada institucije postaju samo kulisa. A građani – publika koja sve to posmatra umorna, razočarana i sve manje zainteresovana.
#BiH #Čović #Ademović #DomNaroda #politika #blokade #institucije #kriza #HDZ #SNSD
