Imamo svakakve slučaje u svijetu gdje roditelji nažalost ne mogu da se brinu o svojoj djeci pa tu ulogu preuzmu djedovi i bake. Danas vam donosimo dirljivu priču djeda koji je odgojio tri unuka kao da su mu sinovi.
- Titulu najfinijeg deka na Balkanu zaslužan je Jusuf Mujić koji svojim postupcima za svoje unuke ima moć da smekša i najokorjelija srca. Jusuf Mujić, porijeklom iz Tuzle, oslikao je vrline časnih i dobronamjernih ljudi, vraćajući vjeru u čovječanstvo.
Zajedno sa suprugom preuzeo je odgovornost za troje unučadi. Nakon što je saznao da mu je snaha napustila sina, smatrao je nedopustivim da djeca budu smještena u Centar za socijalni rad ili raspoređena u drugu udomiteljsku obitelj. Obratio se nadležnim organima, uzeo djecu za ruku i doveo ih u svoj dom.
Sudski proces u vezi s njegovim potomcima trajao je više od šest mjeseci, a kada je konačno dobio skrbništvo, nitko nije bio ushićeniji od Jusufa. Ipak, u tom je trenutku započela prava borba, izazov koji traje već šest godina. Primiti takve vijesti nevjerojatno je teško iskustvo, osobito kada se izravno tiču vas. Svaki djed se nada uspjehu svojih unuka. Izazovi s kojima su se suočili tijekom ovog putovanja jedva da su se osjetili.
- Kada netko nešto duboko želi, popraćeno iskrenom privrženošću i odlučnošću, prepreke postaju savladive. Bilo je slučajeva, kako bilježi djed Jusuf u razgovoru za RTV “Slon”, kada je trebalo iz situacije ukloniti tri osobe.
U dobi od 68 godina, on izražava nesposobnost da u potpunosti artikulira ponos koji osjeća za njih i kalibar pojedinaca koji oni postaju; nasuprot tome, on priznaje da je bio potreban znatan rad i predanost kako bi se djeca vodila pravim putem. “Posvetio sam šest mjeseci zagovaranju njihove daljnje prisutnosti u mom životu.
Najmlađi je imao samo dvije godine i nisam mogao podnijeti pomisao da ih smjestim u dom u blizini njihovih živih djedova i baka. Držao sam ih u naručju i donio u moju rezidenciju”, rekao je Jusuf. Njegov sin je doživio razvod od supruge, što je rezultiralo brigom o troje djece: Alena, Anesa i Amela. Sticajem okolnosti, Jusufov sin nije mogao nasljednicima osigurati temeljne uvjete za život, zbog čega je intervenirao Centar za socijalni rad.
- Donijeta je odluka da djeca budu smještena u Dječiji dom, bez roditeljskog staranja, što je ostavilo dubok utisak na Jusufa. Unatoč tome što je bio na početku sedme godine, odlučio je nešto poduzeti. Danas njegovo srce prepuno ponosa i topline.
Nakon uspješnog završetka programa udomiteljstva, Centar za socijalni rad dodijelio mu je status bake i djeda. Dok Jusuf priznaje da briga o djeci predstavlja značajan izazov, on naglašava da je radost koju proizlaze iz njegovih unučadi neusporediva, izražavajući svoju spremnost da se još jednom podvrgne tom iskustvu.
Najmlađi, Amel, trenutno ide u treći razred osnovne škole, bavi se karateom i želi karijeru policajca. “Želim da u budućnosti postanem policajac, jer je to profesija posvećena suzbijanju kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je Amel Mujić. Dvanaestogodišnji Anes aktivno trenira karate i želi postati trener. “Nemam želju baviti se nekom drugom profesijom; moja jedina želja je postati trener”, kaže Anes.
Nadalje napominje da češće razgovara s ocem nego s majkom, iako su takve interakcije još uvijek rijetke. “Posjedujem njihove kontakt podatke, povremeno se dopisujem s ocem, a ponekad i on dođe do mene na razgovor. Nasuprot tome, s majkom ne komuniciram, javljam se samo kad ona ostavi poruku, što dešava se rijetko”, rekao je Anes.
Kao najstariji među trojicom, Alen se ističe kao najuspješniji karatist. Posjeduje oko 50 medalja, a prije nekoliko dana osigurao je i dodatno zlato na turniru održanom u Lukavcu. S deset godina primio je svoju inauguralnu nagradu, a svako sljedeće priznanje posvetio je prvenstveno sebi. “Moj cilj je bio napredovati, njegovati bolju sliku o sebi i promijeniti način na koji me drugi doživljavaju”, kaže Alen.
- On je bio najbolji upoznat s okolnostima koje su se događale između roditelja, a sada brine da se nitko od njih troje ne obraća baki i djedu bez poštovanja s obzirom na njihovu poodmaklu dob.
Izražavaju duboku zahvalnost ovim osobama za sve što je učinjeno u njihovo ime. U zamjenu za njihove značajne napore, oni žele usaditi osjećaj ponosa i nastojati biti isticani u svakom području. – Za početak, ne smijemo ih otpustiti samo zbog godina, jer ja pomažem iu brizi oko njihove mlađe braće i sestara, jer to je odgovornost koja se mora ispuniti – pojasnio je Alen.
Za cijenjenog djeda svaka medalja i akademski uspjeh predstavljaju izvor duboke radosti i ponosa. “Ispunjen sam ponosom, iako je artikuliranje ovog osjećaja donekle izazovno. Iskreno se nadam da sam im prenio onoliko znanja koliko sam mogao”, rekao je Jusuf drhtavim glasom.
