U Bosni i Hercegovini se još jednom pokazuje koliko se granica između politike, policije i pravosuđa može zamutiti dok javnost pokušava shvatiti ko koga optužuje, ko koga brani i ko na kraju ispašta. Najnoviji primjer stiže iz slučaja u kojem je inspektor Nermin Šehović tužio ministra vanjskih poslova i lidera NiP-a Elmedina Konakovića zbog klevete. Sud je donio presudu: Konaković je proglašen krivim jer je javno tvrdio da mu je Šehović “pakovao” dokumente u predmetu Black Tie 2, iako za te optužbe nije ponudio ni jedan konkretan dokaz. Presuda je otvorila mnoga pitanja, ali i ogolila stanje u kojem se institucije, političari i službenici godinama prepliću kao u kakvoj loše režiranoj seriji.
Šehović je od početka tvrdio da je postao meta zato što nije pristajao na političke igre. Njegove riječi da je “čast policijskog inspektora dovedena u pitanje iz čisto političkih razloga” zvučale su kao vapaj čovjeka koji se brani od nečega što nije ni radio. I stvarno, kada se pogleda presuda, jasno je da je sud utvrdio da Konaković nema nikakav dokaz da je Šehović učestvovao u bilo kakvim manipulacijama, niti da je on taj koji je pripremao ikakve dokumente u predmetu Black Tie. Sudski zapisnik hladno kaže ono što političari često prećute: riječ izrečena javno ima težinu, posebno kada dolazi od čovjeka koji vodi Ministarstvo vanjskih poslova i nastupa kao najglasniji kritičar “pravosudno-medijsko-policijske mafije”, kako je sam govorio.
S druge strane, Konaković je tokom procesa ponavljao da ima pravo iznositi svoje mišljenje i da se bori protiv ljudi koji, po njegovom uvjerenju, urušavaju državu iznutra. Koristio je fraze poput “BiH je taoc duboko ukorijenjenih struktura”, tvrdeći da je on zapravo meta napada jer dira u mreže koje godinama opstaju. Ali ono što je pred sudom važilo nije bila politika, nego činjenice. A činjenica je bila jednostavna: nije mogao dokazati ono što je govorio. Zato je i proglašen odgovornim za klevetu.
Posebno zanimljivo je to što je cijeli ovaj slučaj postao simbol šire borbe u BiH — borbe između percepcije i stvarnosti, između političkih nastupa i pravnih činjenica. Javnost je navikla da političari jedni druge optužuju, ali malo ko očekuje da će sudovi početi presuđivati po osnovu tih optužbi. Ova presuda sada pokazuje da postoji granica koju ni najglasniji političari ne mogu preći bez posljedica. I možda je upravo to ono što najviše boli: kada politika udari u zid zakona, uvijek neko ostane zatečen.
Na kraju, može se reći da ova presuda ima težinu mnogo širu od odnosa jednog ministra i jednog inspektora. Ona šalje poruku da ljudi na javnim funkcijama ne mogu govoriti šta god žele bez odgovornosti, da riječ može biti i oružje i dokaz, ali i da institucije, kada rade svoj posao, mogu zaštititi pojedinca od političkog pritiska. U zemlji gdje se moć godinama miješala sa narativima, ovo je rijetka situacija u kojoj je pravo govorilo glasnije od politike. A to je, na svoj način, mali znak nade da sistem ipak može proraditi.
#BiH #Konaković #Šehović #BlackTie #kleveta #politika #pravda #institucije #sudstvo
