Priča o Džerminu Pašiću posljednjih dana eksplodirala je kao jedan od najtežih udaraca po reputaciju pravosuđa u Bosni i Hercegovini. Kada se u javnosti pojavi informacija da je jedan od državnih tužilaca u svom sefu držao dvije zabilješkekoje navodno upućuju na to da su on i bivši visoki tužilac Dubravko Čampara primili ogromne svote novca od kriminalnog miljea, onda je jasno da se zemlja ponovo nalazi pred ogledalom u kojem se vidi sav brutalni nivo korupcije. Izvori bliski istrazi tvrde da zabilješke sadrže precizne navode o tome da je narko-grupa Sanija Al Murde isplatila 1,5 miliona maraka dvojici tužilaca, navodno kako bi ih zaštitili ili ublažili krivične procese protiv njihovih ljudi.
Najzvučnije ime u cijeloj priči je Elmedin Karišik, čovjek povezan s kriminalnom mrežom i ranije hapšen u akciji “Start”. Upravo on je, prema navodima zabilješki, ispričao da je po nalogu Sanija Al Murde odnio stotine hiljada eura Pašiću i Čampari. Tu se ne završava — druga zabilješka spominje i uplatu od još jednog aktera iz kriminalnih struktura, koji je navodno predao milion maraka kao znak “zahvalnosti”. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da Pašić te zabilješke nije odmah predao nadređenima, nego ih je držao u sefu, kao da su privatni dokumenti, a ne službeni materijali od vitalnog značaja.
U pravosuđu su mnogi ocijenili da je to crvena zastavica sama po sebi. Ako su dokazi takve težine bili “odloženi”, šta se sve još čuva po fiokama, sehovima, ladicama i privatnim arhivama? I šta to govori o mreži odnosa između pojedinih tužilaca i kriminalnih grupa? U javnosti se sve više otvara pitanje postoji li možda dublji sistem zaštite, nešto što prevazilazi pojedinačne propuste i ulazi u sferu organizovanog potkopavanja pravne države.
Pašić, svjestan da se teren pod njim urušava, pokušao je očito izgraditi narativ žrtve, pa je tako optužio svog nadređenog da ga ugrožava. Međutim, sve više djeluje kao pokušaj spašavanja sebe u trenutku kada su mu karte već otvorene. Posebno intrigira to što se u cijeloj priči pojavljuje i epizoda praćenja njegovog vozila GPS-uređajem, što neki tumače kao dokaz da kriminalne grupe s kojima je bio u kontaktu imaju svoje interne obračune i kontrole. Kad kriminal i institucije počnu preplitati svoje interese, rezultat je haos iz kojeg izlazi samo narod kao gubitnik.
Ova afera još jednom otvara bolno pitanje: koliko je pravosudni sistem u BiH zaista nezavisan, a koliko je zarobljen? Kako je moguće da se u sefu jednog tužioca nalaze dokumenti koji ukazuju na milionske koruptivne radnje, a da sve to mjesecima ne izađe na vidjelo? Kada se zbroje sve sumnje, izjave i detalji, čovjek se zapita da li je pravda u BiH institucija ili samo riječ.
Građani, umorni od beskrajnih skandala, s pravom očekuju da se ova priča ne završi samo medijskom bukom. Ako se navodi pokažu tačnim, odgovorni moraju odgovarati, bez obzira na funkciju, ime ili političku pozadinu. A ako se zataška — onda je jasno da kriminal ne radi protiv sistema, nego zajedno s njim. A to je najopasnija moguća kombinacija.
#korupcija #pravosuđe #BiH #afera #kriminal #tužilaštvo #pravda #institucije
