U regionu koji se godinama pokušava izboriti s prošlošću, ponovo su isplivali primjeri netrpeljivosti i nasilja prema manjinama. Ovaj put, priče dolaze iz Srbije i Hrvatske, gdje su se dogodili incidenti koji pokazuju da je međuetnička netolerancija još uvijek prisutna – i to na najvidljiviji način.
U Srbiji su Hrvati postali meta vandala. Na kuće hrvatskih državljana i njihovih supruga mađarske nacionalnosti nepoznate osobe bacile su crvenu farbu, ostavljajući poruke pune mržnje. U jednoj od poruka pisalo je da je čovjek „ustaša“, a u drugoj prijetnja „da će ga zaklati“. Ovi incidenti nisu samo ružni prizori na fasadama – oni su poruka da je dovoljno da neko bude „drugi“, pa da postane meta. Advokat Čedomir Stojković objavio je da se radi o otvorenoj prijetnji i da država mora reagovati, ali reakcije nadležnih institucija gotovo da nije bilo.
Istovremeno, u Hrvatskoj – situacija nije ništa bolja. Pripadnici srpske zajednice žale se da ne mogu u miru održavati ni kulturne događaje. U Splitu je grupa maskiranih mladića upala u prostor Srpskog kulturnog društva i prekinula izložbu. U Zagrebu, posjetioci izložbe o istoriji Srba suočili su se s grupom koja je uzvikivala parole poput „Za dom spremni“ i „NDH“. Sve to stvara atmosferu straha i nesigurnosti – umjesto da umjetnost spaja, ona postaje povod za podjele.
Ovi događaji pokazuju da se manjine u regionu i dalje osjećaju nezaštićeno. I dok se političari javno zaklinju u evropske vrijednosti, u stvarnosti se dešava nešto sasvim drugo – prijetnje, vrijeđanja, napadi i šutnja institucija. Nema opravdanja za nasilje, ali ni za pasivnost države. Jer kad država ćuti, ona zapravo odobrava.
Građani obje zemlje svjedoče istom obrascu – mržnja se prebacuje s jednih na druge, a niko ne pokušava da je zaustavi. Jedni napadaju Hrvate u Srbiji, drugi Srbe u Hrvatskoj, a svi zajedno tonu u krug koji se ponavlja decenijama. I dok obični ljudi pokušavaju živjeti mirno, nacionalne tenzije se podgrijavaju svako malo – kroz medije, politike, pa čak i kroz sitne svakodnevne geste.
Ono što posebno zabrinjava jeste da se nasilje sve češće opravdava – bilo šutnjom, bilo “razumijevanjem” onih koji su „samo reagovali“. Ali nasilje nikada nije odgovor. Niti bacanje boje, niti razbijanje izložbi, niti vrijeđanje ljudi zbog toga što su druge vjere ili nacije. To nije hrabrost – to je slabost prerušena u patriotizam.
U vremenu kada bi region trebao graditi mostove, ponovo se kopaju rovovi. Zato je važno da se o ovakvim slučajevima govori, da se imenuju i da se zahtijeva reakcija. Jer pravda nije samo sudska presuda – to je i društvena poruka da mržnja nema prolaz.
Sve dok se ljudi budu dijelili po imenu, prezimenu ili vjeri, region neće naprijed. Ali, onog trenutka kad shvatimo da su komšije komšije – bez obzira iz koje crkve, džamije ili hrama dolazili, tada će ova priča imati drugačiji kraj.
#solidarnost #ljubav #Balkan #komšije #jednakost #ljudskaPrava
