Jovanka Broz, supruga Josipa Broza Tita, bila je žena čiji je život obavijen velom tajne. Njena harizma, mudrost i skromnost činile su je posebnom, a njena priča izazivala je interesovanje ne samo u Jugoslaviji, već i širom svijeta. Mnogi je smatraju jedinstvenom ženom koja se rađa jednom u generaciji. Uprkos decenijama provedenim u izolaciji, Jovanka je ostala simbol dostojanstva i neprekinute povezanosti s duhom prošlosti.
Jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku razgovarati s njom u posljednjim godinama njenog života bio je novinar Senad Pećanin. Prema njegovim riječima, Jovanka mu je otvorila ne samo vrata svog doma, već i duše, ali pod jednim uvjetom – ništa od onoga što mu povjeri ne smije biti objavljeno dok je ona živa.
Početak jednog izuzetnog susreta
Pećaninov prvi pokušaj da stupi u kontakt s Jovankom dogodio se u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka. Iako tada nije uspio ostvariti intervju, njegova upornost nije jenjavala. Nakon povratka u Sarajevo, poslao joj je pismo u kojem se predstavio i zatražio priliku za razgovor. Godinama kasnije, ta prilika mu se konačno ukazala.
Prvi susret dogodio se 13. jula 2009. godine na Dedinju. Opisujući taj trenutak, Pećanin se prisjeća Jovanke kao vedre i nasmijane žene, s punđom pod maramom, odjevene u prugastu košulju i dugu suknju. Iako su godine ostavile trag na njenom izgledu, njena energija i dostojanstvo bili su neupitni.
Kuća u kojoj je živjela na Dedinju, nekada prava vila od 750 kvadratnih metara, bila je u lošem stanju. Propadanje i neodržavanje jasno su svjedočili o decenijama zanemarivanja. Ipak, Jovanka je govorila o toj situaciji s primjetnim ponosom, zahvaljujući prijateljima poput Rasima Ljajića koji su joj pomagali da barem djelomično popravi uvjete života.
Sjećanja na prošlost
Tokom razgovora, Jovanka je otkrila mnoštvo detalja o Titu i događajima koji su obilježili Jugoslaviju. Istaknula je odgovornost ključnih ličnosti poput generala Ljubičića i Staneta Dolanca za raspad države. Prema njenim riječima, Tito je bio svjestan prijetnji koje su dolazile iznutra, ali mnoge odluke bile su donesene bez njegovog znanja, posebno u posljednjim godinama njegovog života.
Jedan od najzanimljivijih trenutaka razgovora bio je kada je Jovanka spomenula Titovu želju da ga naslijedi Edvard Kardelj. Međutim, smrt Kardelja promijenila je tijek događaja. Tito je, prema Jovankinim riječima, imao povjerenja i u Vladimira Bakarića, ali političke igre su spriječile realizaciju njegovih planova.
Jovanka se sjećala i brojnih državnih posjeta, posebno onih u arapske zemlje. Prisjetila se kako je Nijaz Dizdarević, kojeg su i ona i Tito jako cijenili, često bio dio tih delegacija. Govorila je s posebnim žarom o tim trenucima, prisjećajući se i detalja poput imena Dizdarevićevog sina, Srđana, kojeg je jednom držala u naručju.
Život u izolaciji
Godine izolacije ostavile su dubok trag na Jovanku. Njeni pokreti i komunikacija bili su ograničeni, a osjećaj straha bio je stalan pratilac. Otkrila je Pećaninu kako je u jednom trenutku počela pisati memoare, ali su njeni zapisi nestali nakon pretresa njenog doma. Njena sjećanja na prošlost, iako dragocjena, ostala su zarobljena u njenom umu, jer je bila uvjerena da bi njihovo objavljivanje izazvalo velike potrese na političkoj sceni.
Jedan od rijetkih svjetlih trenutaka u njenom životu bila je posjeta američke otpravnice poslova, Dženifer Braš, koja je nakon više od 30 godina izolacije bila prva strana zvaničnica koja je posjetila Jovanku. Taj događaj, prema Pećaninovim riječima, unio je radost i uzbuđenje u njen svakodnevni život.
Zaključak
Jovanka Broz bila je svjedokinja i sudionica ključnih događaja u historiji Jugoslavije. Njena priča nije samo priča o supruzi jednog od najpoznatijih lidera 20. vijeka, već i priča o ženi koja je, unatoč svim nedaćama, zadržala dostojanstvo i vjeru u pravdu. Njena sjećanja, iako djelomično izgubljena, ostaju dragocjen izvor historijskih saznanja i inspiracija za generacije koje dolaze.
