Ljubav na granici jezika, nacija i planina: Život Radosava i Albanke Zorice u zabačenom selu
U zabačenim brdima Srbije, gdje tišinu nerijetko prekine samo huk vjetra ili plač novorođenčeta, rodila se jedna nesvakidašnja priča. Radosav, Srbin iz sela Gornji Ojkovac, i Zoga, Albanka iz priobalnog kraja, spojili su se u brak koji je probudio znatiželju cijele regije. U zajednici koja broji tek troje djece – njihovo troje – njihova sudbina postaje simbol opstanka i nade u životu koji nestaje.
Od zabavljanja do stvarnosti: Kad gradske cure nisu spremne za selo
Radosav, danas 35-godišnjak, nije želio gubiti vrijeme na beskrajna zabavljanja. Iako su mu se neke djevojke sviđale, nijedna nije bila voljna zamijeniti asfalt za blato, niti gradsku udobnost za seoski život. U trenutku očaja, sreća mu je zakucala na vrata u obliku jedne slučajne slike.
Na putovanju u Čačak, upoznao je Albanku koja mu je pokazala fotografiju svoje sestre. Zoga, 12 godina starija, odmah mu je zapela za oko. Ubrzo je otputovao u Albaniju i zaprosio je – ona je pristala bez mnogo razmišljanja. Po dolasku u Gornji Ojkovac, dobila je novo ime – Zorica, koje joj je dala svekrva. I tako je počela njihova zajednička priča.
Život u planinskoj tišini: Od oceana do brda
Zorica dolazi iz kraja uz obalu gdje zime gotovo da i ne postoje. “Tamo gdje sam odrasla, zime su blage, ravnice beskrajne. Ovdje su brda bez kraja i snijeg do pojasa,” prisjeća se ona. Ipak, nikada se nije žalila – s osmijehom je učila srpski jezik, mužnju krava, kuhanje mlijeka i pravljenje sira. Danas, kaže Radosav, “Zaslužuje čistu peticu iz srpskog.”
Njena snalažljivost ne završava u kuhinji – s lakoćom priprema volove za vuču, radi u polju, čak pomaže pri porodu domaćih životinja. Kada se njihov sin razbolio usred zime, Zorica trudna nosi dijete dva i po kilometra kroz snijeg, odbijajući suprugove molbe da se poštedi.
Djeca – dar i izazov
Njihovo troje djece – Bojan, Dobrivoje i Jovana – jedini su mališani u okolnim selima. Najbliža škola udaljena je sedam kilometara i nalazi se u Jasenovu, duboko u šumi. Svako dijete mora se ispratiti i dočekati, jer u tim predjelima opasnosti vrebaju i iz prirode i iz izolacije.
“Ko će paziti četvrto i peto dijete kad ih budemo imali?” pita se Radosav, dok istovremeno priznaje da ih siromaštvo ne sputava. “Ako treba, nagnemo se do zemlje i damo djeci posljednji zalogaj. To nije problem. Problem je što nema više nikog da s nama dijeli ni radost ni tugu.”
Selo bez djece i budućnosti
Zorica i Radosav nisu samo par – oni su simbol opstanka. Njihova priča je spoj dviju kultura, ali i dokaz da ljubav, hrabrost i predanost mogu nadjačati sve prepreke, čak i one koje donosi jezik, nacionalnost, udaljenost i surov planinski život.
Njihov dom, iako prost, pun je života. U svijetu u kojem sela nestaju, a kuće zjape prazne, iz njihovog doma još uvijek se čuje dječiji plač i pjesma – rijedak prizor u današnjim vremenima. Zanimljivo, zar ne?
