Mnogi ljudi žele da pobjegnu i ostave sve iza sebe, te da onda započnu život samaca u šumi ili drugoj vrsti divljine. Biti ovako udaljen od društva je nekima sasvim ured i dobro je za njih. Danas otkrivamo kako je jedan čovjek odlučio da tako živi.
- Stanimir se najviše bojao zla, iako je njegov život na planini Maljen bio izuzetan. Više od pedeset godina Stanimir Joković boravio je u osami na šumovitim obroncima Maljena kraj Požege.
Oni koji su ga poznavali često su ga gledali kao žrtvu vlastitih predrasuda i gorljivih uvjerenja. Jedan jedini san promijenio mu je život, navodeći ga da živi poput primitivca. Neki se mještani još uvijek sjećaju priče o glasovitom Stanimiru i žele vidjeti njegovu nevjerojatnu priču ekraniziranu jer izaziva čuđenje kod svih koji je čuju.
Nadalje, znanstvenici bi ga mogli smatrati fenomenom vrijednim proučavanja zbog raznolike prirode njegovih iskustava. Novinar NIN-a je 4. kolovoza 1974. godine napravio intervju s ovim pustinjakom, a mi vam predstavljamo nevjerojatan prikaz: “Sve se čini i istinitim i nadrealnim. Pojedinac misli da se takva stvarnost može pronaći samo u književnosti, posebno u srednjovjekovnim pričama o pustinjacima, otpadnicima i zelotima.
U početku se čini kao da je Petar Koriški, lik iz Stara srednjovjekovna priča, oživjela je u današnje vrijeme, ovaj pustinjak 20. stoljeća opredijelio se za način života nalik divljim životinjama na šumovitoj planini Maljen“, primijetio je novinar Ljubomir Tešić. Stanimir Joković rođen je u selu Mršelji pokraj Požege.
Odlučio se smjestiti u “bezput Maljena”, točnije u njegove ogranke, Malu i Veliku Zajčicu. Kada ga je ekipa NIN-a posetila, imao je 69 godina. S 20 godina pobjegao je iz sela i njegovih stanovnika. Od tog vremena njegovo trajno putovanje u divljinu, obilježeno tišinom planina i samoćom, traje bez prekida.
“Ovom kraju nedostaju ceste. Od Ježevice do Duškovca se može ići preko turskih ‘jada’, ali da biste nastavili put u potrazi za pustinjakom Stanimirom, morate se osloniti na pješačke, točnije kozje staze. Ruta vijuga kroz gustu šumu graba i bukve, uz žubori potok, na predjelima Zeleni breg te Mala i Velika Zajčica. Uz potok u blizini sela Mršelji nalazile su se vodenice koje je, prema priči mještana, koristio i Stanimir.
Tiho bi se spustio s planina noseći malu količinu ječma ili kukuruza. Neputovane listopadne šume samotnjaku Jokoviću služe kao jedino fizičko carstvo. Brojni su pokušaji ljudi da ga nagovore, urazume i natjeraju da se vrati u svoje rodno mjesto, na svoju zemlju i da živi u selu. Ipak, njihov trud bio je uzaludan.
- Odabrao je živjeti u dobrovoljnom izgnanstvu, podnoseći teško siromaštvo i odmaknuvši se od normi društva i civilizacije, slično kao što je možda učinio njegov daleki predak prije nekoliko stoljeća. U šumi je skupljao lišće, brao suhe grančice i lovio divlje životinje i ptice.
Makni se od drugih. Odlomak također spominje da je traženje Stanimira bez vodiča potraga koja je od početka osuđena na propast. Napominje da samo netko tko je prethodno prošao složene kozje staze kroz šikaru može ih identificirati i razotkriti. Pustinjak se uspio učinkovito sakriti od pogleda čovječanstva.
Probijao se u područja koja su mu bila lako dostupna. Prije nekoliko godina, priča se da je doživio značajnu nesreću i depresiju kada su seljaci prešli obližnju šumu. Očistili su stazu koja je služila za prijevoz drva iz šume, što je predstavljalo malu prijetnju njegovom carstvu samoće. Otkako je odlučio živjeti sam u šumi, bježi od ljudi “ma kakvi”.
Duškovčani su često primjećivali da se Stanimir više boji ljudi nego životinja. Stanimir je boravio u skromnoj zemunici izrađenoj od blata, nalik onima koje su gradili voćari u Slavoniji i Vojvodini. Kad bi netko slučajno naletio na njegov “dom”, pravo bi pitanje bilo je li bio prisutan. Često je posjedovao sposobnost osjetiti približavanje pojedinaca prije nego što stignu, zahvaljujući svojoj pojačanoj svijesti. “Napušta sve i povlači se duboko u šikaru.
Sa štapom u ruci skriva se u nekakvom grmu i satima šuti.” Bez obzira na to koliko su ga puta zvali, nikada se nije odazvao. Samo bi oprezno prilazio svom “domu”, čekajući dok percipirana “opasnost” ne nestane i posjetitelj ne ode. Prema riječima novinara NIN-a, on ne djeluje ni krvožedno ni divlje, a pogotovo ne kao borac; umjesto toga, on je opisan kao “vrlo blag, miran, pitom”.
- Mještani su primijetili da tijekom svog pustinjačkog života nikada nikome u tom području nije naudio. Nije ništa skrivao od drugih niti se bavio nezakonitim radnjama; nitko ga nije progonio, niti se ponašao kao razbojnik.
Ovo dosljedno izbjegavanje ljudi mnoge je zbunilo. Na predlog Branka Markovića iz Duškovaca, ekipa NIN-a pronašla je Stanimirovog rođaka Milivoja Jevtovića, koji živi u Tometi Polju. On je bio jedina osoba s kojom je ovaj “pustinjak” razgovarao i nije pobjegao. Općina Požega imenovala ga je Stanimirovim skrbnikom.
Iako se znalo da se Stanimir može izgubiti u svojoj kabini samo noću dok spava, danju su ga uspjeli locirati zahvaljujući Milivoju koji je često provjeravao strica kako bi se uvjerio da je siguran i zdrav. Čini se da je pustinjak stvorio jedinstveni sustav vjerovanja kroz mnoge složene staze koje vijugaju kroz šumu, a svakoj nedostaje definitivna svrha.
Svaki put ima svoje odredište i nosi poseban “mitološki” značaj. Tijekom pedeset godina ovim su putovima prolazila samo dva para stopala: pustinjački i životinjski, prvenstveno kokoši i lisice. Dok su šetali šumom, naletjeli su na ogradu napravljenu od nasumično postavljenih grana “na granici državne šume”.
Na svojoj “zemlji”, koja se nalazila na strmoj padini, uzgajao je voćnjak uz nekoliko “njiva”. U voćnjaku je bilo razno drveće, uključujući šljive, kruške, jabuke, orahe i vinovu lozu – sve “sađeno i raspoređeno bez ikakvog posebnog plana, u različito vrijeme, i cijepljeno jedno na drugo”. Sudeći po starosti stabala, voćnjak je postojao otprilike 50 godina.
