Vijest o slučaju Anisa Kalajdžića iz Mostara ponovo je otvorila bolnu temu o tome koliko sistem u Bosni i Hercegovini stvarno štiti žene i koliko su institucije spremne reagovati kada je nasilnik već poznat policiji. Ono što je javnost saznala u protekla 24 sata zvuči gotovo nestvarno: protiv Kalajdžića je već postojala optužnica zbog ugrožavanja sigurnosti druge djevojke, ali se svejedno kretao slobodno, nosio oružje i na kraju, na najtragičniji način, oduzeo život Aldini Jahić. To je trenutak u kojem se svako normalno zapita — koliko još tragedija treba da se desi da bi institucije počele raditi posao onako kako treba?
Činjenica da je Kalajdžić imao historiju prijetnji, i da je neko procijenio da mu se ipak može izdati dozvola za oružje, zvuči kao scenarij iz crne komedije, samo što ovdje nema ničeg smiješnog. Naprotiv, sve je ispunjeno teškom gorčinom jer se unaprijed vidjelo da je riječ o osobi koja ne bi smjela imati pristup oružju. I ne samo oružju — nego ni tuđem prostoru, miru i životu. Kada se ovakav profil čovjeka šeta javnim prostorom bez kontrole, onda govorimo o propustu, ali ne običnom, nego onom koji može koštati života. I koštao je.
Posebno boli činjenica da su i ranije stizala upozorenja. Postojala je optužnica, postojale su prijave, ljudi su znali da je opasan. Ali kao da se sve to spakovalo u jednu ladicu, dobro zatvorilo i ostavilo da skuplja prašinu dok neko ne strada. To je onaj momenat gdje čovjek pomisli: možda ne treba mijenjati zakon, nego one koji ga primjenjuju. Jer zakon tu stoji, crno na bijelo, ali šta vrijedi ako se ne koristi?
Priča o tome da je Aldina navodno pokušavala prijaviti prijetnje, ali da su joj vrata bila poluotvorena, zatvorena ili nedovoljno ozbiljna da je zaštite, dodatno pojačava osjećaj nemoći. Nije svaka žena spremna odmah potpisati prijavu, otići na policiju i izložiti se dodatnom pritisku. Neke se boje, neke se nadaju da će se sve stišati, neke vjeruju da će nasilnik odustati. Ali zato institucije moraju biti te koje detektuju opasnost, a ne one koje čekaju da vide krv pa tek onda ozbiljno shvate prijetnju.
Sve ovo otvara jedno od najvažnijih pitanja: ko je i zašto dozvolio da osoba s optužnicom zaradi oružje? Ko je potpisao taj papir? Ko je odlučio da je “sigurno”? Ko će sada preuzeti odgovornost? I hoće li iko? Ili će se opet sve završiti na tome da “sistem će ispitati propuste”, pa ćemo svi za sedam dana nastaviti život kao da se ništa nije desilo.
Najtužnije u cijeloj priči jeste to što ova tragedija nije samo posljedica nasilnika — nego i posljedica tišine, sporosti, nemara i institucionalne sljepoće. Kada se sve ovo spoji, nastaje prostor u kojem nasilnici slobodno rastu, prijetnje se normalizuju, a žrtve šute jer ne vjeruju da će iko zaštititi njihov život. A kad žrtve ne vjeruju državi, onda država ne postoji — bar ne za one kojima najviše treba.
Zato ovaj slučaj mora biti prekretnica. A ako ne bude, onda je sistem u kojem živimo odlučio zatvoriti oči i prema nasilnicima i prema žrtvama. A kad država zatvori oči, nasilje uvijek otvori vrata.
#Mostar #AldinaJahić #AnisKalajdžić #femicid #BiH #nasilje #pravda #institucije #sigurnost #stopNasilju
