Elmedin Konaković je, kao što već svi znaju, vješto dozirani politički showman. Ali sad smo dobili nešto novi nivo – naš “ministar teatra” bacio se u otvoreni teatar sramote i – ha, dobio po nosu od… sam sebe. Ako ćeš misliti da preuveličavam, čekaj samo da vidiš.
Na sceni je tema koja je već mjesecima vruća – priče o kukavičluku protiv Dodika. Konaković o tome priča skoro kao da ga je izmislio, dok iz SDA već kucaju na vrata s pitanjem: “Ko mu daje pravo da kritikuje druge kad se on ni iz svog dvorišta ne usuđuje maknuti?” Evo, a sad kad je priča stigla do Stav.ba – dobio je naslov: „Konakovićev teatar sramote: Druge proziva zbog kukavičluka, a sam je najveća kukavica“.
Konaković, inače sklon dramatičnim istupima, prvo se dobro namjestio ispred ambasadora PIC-a, pa poručio da je “katastrofa i sramota kukavičluk bošnjačkih političara”, jer ne smiju stati uz Trojku i suočiti se s Dodikom. Dobro je deranje, to priznaj – ipak, kada političar galami, svi gledaju. Ali, šarmantan momenat je – on kupi karte, uzme si reflektor, proziva druge, penalizuje kukavice – ali kad treba konkretno djelovati (popuniti Ustavni sud FBiH, smijeniti Dodikovog kuma, spriječiti sporne tendera), ovaj, šta ćeš: “Freeze!”, elegantan kukavičluk, kaže Stav.ba.
Sad, ono što mene brine je: da li iko stvarno misli da se državni problemi rješavaju pozicijom “ja ću viče, a vi sledite krv u žilama”? Jer dok se Konaković pozicionira kao najglasnija opozicija, njegova podrška vlasti – posebno u kombinaciji s SNSD-om i HDZ-om – znači da su ti glasovi ili slaganje ili – barem – šutnja u kritičnim trenucima. Zašto? Jednostavno: možeš govoriti hrabro, ali ako na kraju klikneš “slažem se” na koordinisanim glasanju, onda si kukavac – baš kao on.
Stav.ba piše da je “njegovo teatralno prozivanje drugih”, paradoksalno – postalo samo još jedna epizoda u samom teataru sramote koju sam režira. Kako? Pa, kad je opozicija iz RS-a tražila zaustavljanje gradnje zgrade za Dodikovog kuma – tvoj “hrabri” Konaković je proćaskao rukom i rekao da on ne smije pričati o političkim detaljima. Umjesto da se suprotstavi, on samo – neutralno, uz osmijeh se ponaša kao da je politička cirkulacija neophodna. To nije odluka principa – to je kukavičluk u akciji.
Onda je još grotesknije: kad se problematični tender pojavio – on je tvrdio da je sve legalno i ‘transparentno’, ali bez konkretnih dokumenata. Kao: “pustite me da vjerujem da je u redu, jer tako mora biti” – je li iko vidio taj papir? Stav.ba kaže: ne. Papir su, kao, potpisali “stručnjaci”. Baš prikladno, zar ne?
Pa, dok se bavimo vajkanjem nad tim kako nikad niko ne ide prvi na Dodika, dovoljno je pogledati listu: Konaković – glas za SNSD-ove ministre, za budžet, za potpise Dodikovog kuma. Na kraju, glavni junak napada – a pritom štiti – one koje optužuje. Tu demagogija prelazi u teatar. I to najgore vrste – predstava sa mnogo galame i malo suštine.
Kad političari kukaju, kažu da su hrabri, a onda šute ili podržavaju – to nije kukavičluk. To je teatar kukavica. I znate šta? To je glavni problem s našim političarima danas – kukavci s mikrofonom i glumom hrabrosti.
#Konakovic #TeatarSramote #kukavicluk #politikaBiH #StavBa #DodikovKum #koalicija #demagogija #istina #govoriliste
