Toma Zdravković je bio legendaran pjevač narodne muzike i popularizovao je imidž kafanskog boema na Balkanu. Mnogi i danas slušaju njegove pjesme i izvedbe, a prije par godina je postao i popularan film “Toma” kog je režirao Dragan Bjelogrlić. Danas otkrivamo rijetko poznatu priču Tominog starijeg brata.
Toma je preminuo 30. rujna 1991. godine u 53. godini života od posljedica raka prostate, a ista sudbina zadesila je i njegovog brata baš na taj dan 2021. godine. Na isti dan kad i Toma 2021. godine preminuo je Ivan Zdravković, brat poznatog pjevača Tome Zdravkovića, čiji je život ostao uglavnom neistražen.
Ivan je s prebivalištem u Pančevu bio bivši carinik u Jugoslaviji. Izvještaji lokalnih medija pokazuju da je nekoliko godina prije smrti bio podvrgnut značajnom kirurškom zahvatu, što je rezultiralo produženim boravkom u bolnici, tijekom kojeg su vozila hitne pomoći često posjećivala njegovu rezidenciju.
- Godine 2018. na Centralnom groblju na Voždovcu održana je parastos u čast kultnog pjevača Tomija Zdravkovića, na kojem je bio i njegov najstariji brat Ivan, koji je nevjerojatno podsjećao na umjetnika.
Tijekom bratova života, bio sam u stanju sličnom bubregu uronjenom u loj. Nismo bili sigurni kako upravljati svojim financijama, a trenutno se suočavamo s oskudicom. Iskoristila sam njegovu reputaciju, jer smo bili nerazdvojni, kao dva jajeta. Brojne su žene vjerovale da sam ja Toma, što ih je navelo da razviju osjećaje prema meni. Nakon što su otkrili svoju pogrešku, našli su se u stanju razočaranja. Ivo se prisjetio tih radosnih vremena.
- Obitelj Zdravković potječe iz sela Pečenjevac, koje se nalazi u blizini Leskovca, a ovako je Ivan artikulirao svoje misli u svom jedinom intervjuu s novinarom Slobodanom Damjanovim. Naša je obitelj bila osiromašena, petero djece: četiri sina i jedna kćer.
Posljedice Drugoga svjetskog rata pred nas su postavile značajne izazove. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu da bi potom otišao u Leskovac, gdje je upisao tadašnju realnu gimnaziju. Prema kazivanju njegovog brata Ivana, na taj je način Tomin započeo svoj glazbeni put. U to vrijeme smo kao djeca često odlazili na Hisar, brdo iznad grada.
Postojala je kavana pri hotelu Dubočica u kojoj su često gostovali razni pjevači. U jednoj takvoj prigodi nastupila je pokojna Silvana Armenulić uz pratnju renomiranog orkestra tog doba, predvođenog glasovitim sarajevskim Šerbom.
Tu bismo se okupljali, obično sjedili na klupama uz šank. Nisam siguran za izvor, ali imao je neobičnu naviku neprestano pjevušiti melodije. Zanimljivo, kad god bi naišao na pjesmu u kojoj bi uživao, mogao ju je bez napora zapamtiti i znao je točno kako je izvesti. To se dogodilo čistom slučajnošću. Bilo joj je teško povjerovati na koji je način izvodio taj bosanski sevdah, koristeći baš taj dijalekt.
Uostalom, bio je samo dijete. To ju je impresioniralo i od tada je postalo legenda. Kasnije ga je dovela sa sobom i pružila značajnu pomoć. Ton cijelog njegovog opusa, vidljiv u svakom stihu, odavao je opipljiv osjećaj nagomilane napetosti. Moglo se primijetiti da ga je obuzimala tjeskoba u pogledu svijeta koji ga okružuje.
- Rješavanje ovog unutarnjeg nemira nije bio jednostavan zadatak; stoga je motivaciju pronašao u druženju s društvom uz čašu omiljenog pića – škotskog viskija. Tako je Toma upravljao vlastitom sudbinom na samo njemu svojstven način.
Oni koji su ga dobro poznavali često su primjećivali njegovu ljubav prema ljudima i njegovu spremnost da pomogne drugima, potvrđujući da je duh u njemu uvijek bio budan, ne prepuštajući se dubokom snu. Ah, dobro… Mučila ga je tuga. Bez obzira na bogatstvo koje je na kraju stekao značajnom zaradom, činilo se da su teškoće njegova odrastanja ostale ukorijenjene u njemu.
Bio je osoba značajne emocionalne dubine. Konzistentno je pokazivao takvo ponašanje. U razdoblju njegova glazbenog djelovanja i kreativnog izražavanja, to je najviše došlo do izražaja u njegovim odnosima s drugima. Posjedujući znatna novčana sredstva, mnogima je pružao pomoć. Ne bi dopustio konobaru da izbaci djecu koja si nisu mogla priuštiti piće; umjesto toga, on bi pokrio njihove troškove.
- Jedno vrijeme živjeli smo zajedno u Beogradu. Iako je vrijeme bilo ugodno, pronalaženje zaposlenja pokazalo se prilično izazovnim. Uspio sam dobiti mjesto carinika na željeznici, podvig koji mi je omogućio isključivo Tomova pomoć.
Kad se saznalo da je on moj brat, proces je postao znatno lakši. Kako je vrijeme prolazilo, Tom me posjećivao sve rjeđe, jer smo se svaki zadubili u svoje odgovornosti; bio je osobito marljiv. Jednom mi je prilikom prišao predsjednik našeg sindikata s molbom: “Ivane, pozovi Tomu da nastupi na našoj svečanosti i dobit ćeš izdašnu nagradu.”
To sam prenio Tomu i on je, naravno, pristao doći pjevati. Sutradan su mi iz firme javili: “Ivane, evo ključeva od stana.“Tako su se odvijali događaji. Stanovnici Pančeva, sada već pretežno srednjih ili starijih godina, nedvojbeno se sjećaju vremena sredinom osamdesetih kada je Toma Zdravković danima uzastopno osvajao publiku u hotelu “Tamiš”.
- Tada sam bio tinejdžer na pragu služenja vojnog roka, a renomirana Videoteka, smještena u sklopu spomenutog hotela, bila je popularno mjesto ne samo domaćih već i mnogih izvan Pančeva. Bilo je poznato da gore u konobi nastupa legendarni Toma.
Pristup taverni nije bio jednostavan pothvat; pronaći prazan stol bilo je gotovo nemoguće. Ipak, bilo je dovoljno stajati na ulazu, zadivljen briljantnošću Tome Zdravkovića kao majstora poezije. Svaka pjesma koju je otpjevao odjeknula je duboko u njegovoj duši. Unatoč njegovim opsežnim turnejama po Jugoslaviji, njegovom statusu traženog gosta i bogatstvu koje je stekao, činilo se da u njemu i dalje postoji duboka tjeskoba.
- Suština tog osjećaja prožimala je svaku njegovu glazbenu skladbu. Poznato je da je cijenjeni bard narodne glazbe bio sklon alkoholu, što je opravdavao tvrdnjom da je bio među rijetkim autentičnim beogradskim boemima. Brak je doživio u dva navrata i otac je i kćeri i sina.
