Prema pisanju američkog lista New York Times, Vlada Republike Srpske godinama je izdvajala ogromne svote novca za lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama – čak 300.000 dolara mjesečno. Ovaj podatak izazvao je burne reakcije u javnosti Bosne i Hercegovine, ali i šire, jer se postavlja pitanje šta je stvarni cilj tog lobiranja i kome takvi ugovori zapravo koriste.
Prema dostupnim informacijama, institucije Republike Srpske unazad nekoliko godina potpisale su niz ugovora s poznatim američkim lobističkim kućama. Ti ugovori su, prema zvaničnim registrima, uključivali savjetodavne usluge, izgradnju međunarodnog imidža i organizaciju sastanaka sa političkim i privrednim akterima u Washingtonu. U praksi, to znači da se novcem građana finansira predstavljanje entiteta na način koji ide u korist politike Milorada Dodika i njegovog režima.
Ono što posebno izaziva pažnju jeste činjenica da se o ovim ugovorima u domaćoj javnosti malo znalo. Sve je rađeno tiho, gotovo neprimjetno, dok su iz Vlade RS-a stizale samo šture izjave o „poboljšanju odnosa sa američkim institucijama“. Međutim, kada se iznosi stave na papir, postaje jasno da je riječ o stotinama miliona maraka kroz višegodišnji period. To otvara ozbiljna pitanja o transparentnosti, ali i o motivima koji stoje iza ovakvih poteza.
Mnogi analitičari smatraju da se ne radi o klasičnom lobiranju, već o pokušaju stvaranja povoljnije slike o Dodiku u Washingtonu, naročito u trenucima kada se protiv njega i njegovih saradnika vode procesi i kada su mu uvedene američke sankcije. Upravo zato, neki ovaj slučaj vide kao svojevrsnu “kupovinu političkog oprosta”. Iako formalno zakonski dozvoljeno, ovakvo ponašanje šalje poruku o dubokoj povezanosti domaće politike sa stranim interesima.
S druge strane, postoji i mišljenje da je lobiranje nužno ako RS želi da bude „vidljivija“ na međunarodnoj sceni. Takav argument, međutim, pada u vodu kada se zna da se sredstva troše bez javnog nadzora, a rezultati su gotovo neprimjetni. Gdje su konkretne koristi za građane? Gdje su strane investicije, gdje su olakšice, gdje su projekti koji bi opravdali takvo ulaganje? Umjesto toga, sve se svodi na pokušaj političkog preživljavanja jednog čovjeka i njegovog kruga moći.
Zanimljivo je i to da se u istom periodu pojavljuju informacije o američkim lobistima koji su navodno utjecali na privremeno ublažavanje sankcija Dodiku i njegovim saradnicima. Ukoliko se to potvrdi, cijela priča dobija sasvim novu dimenziju – tada lobiranje više nije samo pitanje imidža, već i pokušaj direktnog utjecaja na američku vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini.
Ostaje činjenica da RS, sa budžetom koji jedva pokriva osnovne potrebe građana, troši ogromne sume na propagandu i međunarodni marketing. Dok penzioneri jedva preživljavaju, a bolnice se bore sa dugovima, stotine hiljada dolara svakog mjeseca odlaze preko okeana. Ako je to model koji vodi „jačanju entiteta“, onda se s pravom može reći da je to put ka gubitku svakog povjerenja i moralnog kredibiliteta.
#RepublikaSrpska #Dodik #Lobiranje #SAD #PolitikaBiH #Korupcija #Balkan #Transparency
