Ubistvo vojnika na granici između Tajlanda i Kambodže ponovo je otvorilo vrata starog sukoba koji nikad do kraja nije bio ugašen. Jedan pucanj – i hiljadugodišnje sjenke prošlosti isplivale su iz granice zarasle džunglom, pune mina, starih mapa i još starijih inata. Dok je tijelo mladog kambodžanskog vojnika ležalo na zemlji, političke elite s obje strane već su vadile stare govore, krivce i parole iz ladica prošlih vremena.
Problem, kao i obično, nije samo u metku, već u mapama iz 1907. godine koje su crtali Francuzi dok su Kambodžanci nosili njihov prtljag, a Tajlanđani ih posmatrali s visine. I dan-danas Tajland ne priznaje granicu oko hrama Preah Vihear, iako je Međunarodni sud pravde 1962. i 2013. godine jasno rekao: hram pripada Kambodži. Ali šta vrijedi presuda kad emocije ne priznaju ni sud ni pravdu, već samo tlo pod nogama i mitove u glavi?
Na papiru, dvije zemlje sarađuju. Djeca bivših lidera, Hun Manet i Srettha Thavisin, navodno imaju „dobre odnose“. U stvarnosti, nacionalizam u Tajlandu raste, posebno otkako je njihova konzervativna opozicija počela optuživati vladu da „prodaje more i zemlju Kambodži“. I eto ti nove krize. Kao da nije bilo dovoljno 2008, kada su se zbog UNESCO-a borili oko kamenja i ikonografije, ili 2011, kad su artiljerijom “čistili” granicu.
U ovom najnovijem incidentu, jedan metak je ubio jednog vojnika, ali probudio hiljade duhova. Šta dalje? Tajlandska vojska kaže da je pucala u „samoobrani“. Kambodža kaže da je ubistvo bilo „namjerno“. Narod u obje zemlje dijeli isti refleks – stisnuta šaka, sumnjičavi pogled, stari pjesmuljak o neprijatelju s druge strane.
I dok se političari bave kartama, suverenitetom i ugovorima iz doba kada se još putovalo na slonovima, narod s obje strane samo želi mir. Ribari koji love na granici, seljaci koji obrađuju istu zemlju, majke koje ujutro mole za djecu da se vrate kući s puškom, a ne pod zastavom. Ali dokle god se sporovi oko hrama, mapa i „povijesnih prava“ ne riješe iskreno i dugoročno, svaki metak može biti iskra velikog požara.
Tako smo ponovo tu gdje smo već bili – između zakopane prošlosti i nikad izgrađene budućnosti. I dok hram Preah Vihear mirno stoji na brdu, nijem i stariji od svih generala zajedno, ljudi na granici slušaju… ne tišinu, već zveckanje oružja koje nikad nije do kraja utihnulo.
#tajland #kambodza #granica #ratniplamen #preahvihear #balkanizacijaAzije #geopolitika #sukobi2025 #istorijanapapiru #mirujeneizvjestan
