Tiha integracija i nada: Srbi u Prizrenu pronalaze svoje mjesto
Iako mnogi Srbi u Prizrenu i okolnim naseljima i dalje osjećaju određenu dozu nesigurnosti, svakodnevica nudi i znakove tihe, ali značajne promjene. Zapošljavanje, sigurnost i osjećaj pripadnosti i dalje su ključne teme razgovora unutar srpske zajednice, naročito među roditeljima koji razmatraju hoće li njihova djeca ostati u rodnom kraju ili potražiti prilike negdje dalje.
U samom gradu, većina Srba i dalje nalazi zaposlenje unutar struktura Srpske pravoslavne crkve, dok općinska administracija za pitanja srpske zajednice ima samo jednog službenika. Stanovnici sela poput Bistrice često navode da je nedostatak radnih mjesta i osjećaj nesigurnosti glavni razlog što njihova djeca ne žele ostati.
Ipak, ispod površine – nada se rađa
Unatoč izazovima, pojavljuju se i pozitivni primjeri – tihi, ali ohrabrujući. Jedan mladić srpske nacionalnosti, odlučio je prije nešto više od godinu dana napustiti Brezovicu i doseliti se u Prizren, u potrazi za poslom. Zahvaljujući pomoći prijatelja, zaposlio se u radionici za popravku motocikala, gdje je brzo postao neizostavan dio tima.
Iako nije imao mnogo opcija, ovu priliku je objeručke prihvatio, jer mu je pružila finansijsku sigurnost i osjećaj korisnosti. “Ovdje nisam samo radnik – ovdje sam čovjek među ljudima,” kaže s osmijehom.
Motori i mostovi – simboli povezivanja
Njegova stručnost u popravci motocikala, uz karizmatičan i predan pristup, približila ga je lokalnoj zajednici – kako Albancima, tako i Goranima i Turcima. Bez obzira na jezične barijere, uspijeva komunicirati s klijentima na albanskom, bosanskom i srpskom, uvijek s dozom međusobnog poštovanja.
“Nikada nisam čuo pitanje ‘Zašto si ovdje?'”, napominje. “Ljudi me prihvataju takvog kakav jesam.”
Odgojen u Potkaljaji, mahali poznatoj po uskim ulicama i specifičnoj lokalnoj dinamici, od malih je nogu gajio ljubav prema motociklima. Jedan albanski majstor mu je nesebično otvorio vrata svoje radionice – i time i vrata njegovog novog života.
Srpski identitet bez straha
U početku je, kako priznaje, imao ozbiljne dileme oko povratka u Prizren. Bojao se kako će njegovo srpsko porijeklo biti primljeno među mladima i širom zajednicom. No stvarnost ga je, na njegovo iznenađenje, ugodnije iznenadila.
“Ljudi me pozivaju na razgovore, nude smještaj i ne gledaju me kroz nacionalnost,” ističe. “Nisam doživio diskriminaciju – naprotiv, doživio sam poštovanje.”
Poziv na zajedništvo i lični primjer
Danas, mnogi njegovi prijatelji iz drugih sredina sa čuđenjem slušaju njegove priče. “Zar ti je stvarno dobro tamo?”, pitaju ga često. A njegov odgovor je jednostavan, ali snažan:
“Dođite i uvjerite se. Nema prepreka koje ne možemo zajedno prevazići.”
Ova priča nije samo o jednom čovjeku – ona je simbol tihe integracije, međusobnog poštovanja i nade da je zajednički život moguć i u najizazovnijim sredinama. Prizren, grad bogate povijesti i raznolikosti, možda polako, ali sigurno – ponovno uči kako da svi njegovi stanovnici žive ne jedni pored drugih, već jedni s drugima.
