Uvod
Godine 1988., na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, odvila se priča koja i danas intrigira javnost. Priča o Harisu Pukuliki, dječaku pronađenom među čoporom vukova, ostavila je dubok trag, postavljajući pitanja o granici između ljudske prirode i divljine. Njegova sudbina, ispunjena neobičnim preokretima i tragedijama, i dalje budi interes i izaziva emotivne reakcije.
Neobično otkriće
Lovci su tog dana naišli na prizor koji ih je zaprepastio – dječaka koji se kretao četveronoške, zavijao poput vuka i izgledao kao da je dio čopora. Dječak nije imao ime, bio je gol, neuhranjen i potpuno prilagođen životu u divljini. Lovci su, u pokušaju da ga spasu, odlučili odvojiti dječaka od njegovog “čopora”.
Ne znajući tko je i odakle dolazi, dali su mu ime Haris Pukulika, kasnije poznat i kao Haris Pućurica. Ime nije samo označavalo njegov identitet, već mu je pripisalo narodnost i nacionalnost – što će kasnije postati simbol sudbine koja mu je nametnuta.
Prilagodba u civilizaciji
Haris je prebačen u Dom za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je započeo mukotrpan proces prilagodbe na ljudsko društvo. Njegov odgajatelj, Dragan Rolović, prisjeća se kako je Haris isprva bio zbunjen i prestrašen.
- Spavanje: Haris nije mogao spavati u krevetu – radije je birao stolice ili prostor ispod stola.
- Higijenske navike: Nije razumio osnovne koncepte poput pranja ruku, korištenja slavine ili rezanja noktiju.
- Strah od tehnologije: Televizor ga je toliko preplašio da su ga od straha morali izvlačiti ispod kreveta.
Unatoč tim izazovima, Haris je pokazao nevjerojatnu sposobnost prilagodbe. Djeca u domu bila su ključna u njegovoj integraciji – učili su ga govoriti, igrati se i usvajati osnovne društvene vještine.
Harisova interakcija s ljudima i životinjama
Harisova povezanost s prirodom bila je očigledna. Njegova fascinacija psima bila je nevjerojatna – mogao je komunicirati s njima na način koji drugi nisu razumjeli. Jednom prilikom, dok je rotvajler ušao u dvorište doma, Haris mu je prišao, nešto mu rekao i mirno ga odveo u kancelariju. Pas je cijelo vrijeme bio smiren, kao da razumije Harisovu poruku.
Njegov učitelj, Dragan, opisuje ga kao visokog dječaka blijede puti, plavih očiju i svijetlosmeđe kose. Iako je bio fizički nespretan i neuhranjen, Haris je pokazivao nevjerojatnu otpornost. Naučio je hodati u cipelama, što je u početku bilo veliki izazov.
Brz napredak
Jedan od najdirljivijih aspekata Harisove priče je brzina kojom je napredovao. Iako isprva nije mogao govoriti, ubrzo je počeo usvajati riječi i razvijati bogat vokabular. Djeca u domu bila su ključna za njegov razvoj – pokazivali su mu kako držati olovku, prati zube i baviti se svakodnevnim aktivnostima.
Posebna veza uspostavljena je između Harisa i dječaka po imenu Zile, koji ga je naučio mnogim vještinama. Njihovo prijateljstvo bilo je izuzetno značajno za Harisovu prilagodbu, a Zile je postao Harisov zaštitnik i učitelj.
Tragičan kraj
Godine 1992., s početkom građanskog rata, Harisova sudbina doživljava tragičan preokret. Vraćen je u Bosnu i Hercegovinu, obučen u uniformu i poslan u šumu. Imao je samo 17 godina, a od tada mu se gubi svaki trag.
Priče o njegovom životu od tog trenutka postale su predmet nagađanja. Jedni tvrde da je stradao od zalutalog metka, dok drugi vjeruju da je možda pronašao utočište u šumi, gdje je ponovno našao mir među vukovima.
Reakcije javnosti
Priča o Harisu izazvala je burne reakcije. Mnogi su osudili način na koji je njegov život vođen:
- „Bolje da su ga ostavili među vukovima, možda bi preživio.“
- „Ljudi su ga tretirali kao životinju, a zatim ga okrutno vratili u šumu.“
- „Umjesto da mu pruže dom, školovanje i sigurnost, poslali su ga natrag u divljinu.“
Drugi su isticali Harisovu povezanost s prirodom i vjerovali da je njegov život mogao imati sretniji ishod da ga nisu odvajali od čopora.
Zaključak
Priča o Harisu Pukuliki ostaje simbol nerazjašnjene sudbine i pitanja o ljudskoj prirodi. Je li njegov povratak šumi bio povratak korijenima ili nametnuta tragedija? Bez obzira na perspektivu, Harisov život služi kao podsjetnik na važnost razumijevanja i poštovanja različitih oblika života. Za dječaka su vukovi bili ljudi, a ljudi vukovi. Njegova priča ostaje urezana u kolektivno pamćenje kao jedinstvena i potresna spona između dvije stvarnosti.
