Priča o trećem entitetu u Bosni i Hercegovini ponovo se vraća u prvi plan, kao neki politički bumerang koji se, bez obzira koliko puta ga odbaciš, uvijek vrati u ruke onome ko ga je prvi bacio. Dok jedni uvjeravaju javnost da je to „prirodan razvoj političkih odnosa“, drugi tvrde da je sve skupa politički balon, precizno dizajniran da skrene pažnju sa stvarnih problema koji godinama tinjaju ispod radara. I što je najzanimljivije, svaka nova verzija te ideje zvuči kao stara ploča samo malo brže ili sporije puštena.
U trenutku kada mnogi građani jedva spajaju kraj s krajem, kada se ljudi iseljavaju, kada na redovnim linijama autobusa više ima kofera nego putnika, jedna grupa političara i dalje smatra da je najvažnija tema – nova teritorijalna jedinica. Jer što bi se bavili ekonomijom, pravosuđem, korupcijom ili školstvom, kada možemo ponovo okrenuti nacionalne emocije na maksimum? Tako treći entitet postaje svojevrsni politički švicarski nož – za svaku situaciju imaju odgovarajući alat: za pritisak, za pregovore, za blokade, za kampanju.
Iako se ta ideja često predstavlja kao borba za „ravnopravnost“, mnogi analitičari smatraju da je ona zapravo instrument za očuvanje postojeće raspodjele moći. Kada se dobro zagrebe ispod površine, vidi se da se treći entitet pojavljuje tačno onda kada treba pojačati politički pritisak, kada treba mobilizirati biračko tijelo ili kada je potrebno stvoriti dimnu zavjesu oko drugih problema. Zato mnogi tvrde da to i nije stvarni politički projekat, nego alat, precizno projektovan za unutrašnju upotrebu.
S druge strane, postoje i oni iskreno uvjereni da bi treći entitet riješio pitanje političke zastupljenosti i spriječio preglasavanje. Oni vide entitet kao prostor u kojem bi se „njihov glas bolje čuo“. Ali dok se vode te teoretske rasprave, obični građani se pitaju – hoće li im to donijeti bolji posao, sigurnije ulice, manje korupcije, manje odlazaka djece u Njemačku? I tu se priča dramatično lomi, jer entiteti sami po sebi nisu donijeli bolji život nigdje gdje su do sada funkcionisali kao ekskluzivni politički projekti.
U cijeloj priči najviše zabrinjava to što se narativi ponavljaju kao da je BiH poligon za eksperiment. Umjesto da se razvija ideja zajedničkog napretka, sve se vrti oko crtanja linija, uvjeravanja, prebrojavanja i stvaranja novih „rješenja“ koja samo produbljuju stare probleme. I zato mnogi smatraju da je priča o trećem entitetu istovremeno i besmislena i ittekako smislena — besmislena za građane, a smisleno korisna onima koji njome upravljaju.
Možda je i najveća ironija u tome što se u zemlji sa toliko potencijala raspravljamo o tome kako je podijeliti, umjesto kako je povezati. Jer na kraju dana, ako je cilj političara da vladaju, a ne da rješavaju probleme, svaki entitet, prvi, drugi ili treći, postaje samo alat za duži ostanak u fotelji.
#BiH #politika #trecientitet #manipulacije #gradjani #moć #izbori #pravapitanja #region #analiza
