U svom najnovijem istupu, **Aleksandar Vučić je iznio hrabru i direktnu poruku o odnosima između Srbije i Bosne i Hercegovine. Rekao je da „mi BiH dajemo barut, a oni nama kapisle bez kojih ne možemo“. Tom rečenicom oslikava duboku i neugodnu zavisnost – jedan dio lanca oslobađa energiju, dok drugi drži ključni element. Vučić je, kako prenosi izvještaj, posebno istakao da je riječ o temu naoružavanja i izvoza oružja, iako je poručio da neće reagovati na uvrede **Marija Zaharova – portparolke ruskog Ministarstva vanjskih poslova – na način na koji bi mnogi očekivali.
U svojoj izjavi, Vučić je naglasio: „Ja sam predsjednik Srbije i ne smijem sebi da dozvolim emotivne izjave, iako mi se to nerijetko dogodi. Poslije toga moram da kažem izvinite.“ On je, kako sam ističe, sačekao da prođe dan i po kako ne bi reagovao izziruće, jer, kako reče, “kada ste predsjednik, morate da izbrojite ne do deset, nego do stotinu.” Ideja da ne uzvraća uvredama nije od slabosti, nego od državničke mudrosti. Dodao je da nije imao lak razgovor ni sa ruskim ambasadorom u Beogradu, te da „Zaharova govori o naoružavanju, a ništa se novo nije dogodilo“.
Kada je došao na konkretan primjer, kazao je da su proteklih godina pregovarali sa evropskim partnerima o otkupu, ali je i istakao da se štašta kreće u pravcu naoružavanja. Spomenuo je kako je nakon izbijanja rata u Ukrajini od Moskve dobio spisak država koje su, prema tvrdnjama Rusije, preusmjeravale dio onoga što dobiju iz Srbije dalje u Ukrajinu. Tada je izgovorio onu metaforu: “Problem je i kada Bosni i Hercegovini dajemo barut, a nama je potreban. Volio bih da ljudi u Konjicu i Goraždu rade. Riječ je uglavnom o Bošnjacima, ali i o malom broju Hrvata i Srba. Oni nama daju kapisle, a bez tih kapisli ne možemo da proizvedemo neke od najvažnijih strateških proizvoda.” To je, priznaje, sasvim drugačiji pogled na regionalnu proizvodnju i zavisnost od dobavljača ključnih komponenti — kapisli — u lancu koji se tiče industrije koja ima stratešku važnost za Srbiju.
Ovakav stav otvara više slojeva razmišljanja. Prvo, ukazuje na to da se pitanje oružja i strateških resursa prelilo iz čistog međunarodnog trgovinskog ugovora u sferu međudržavnih odnosa u regionu. Drugo, implicira da Bosni i Hercegovini nije samo partner, nego i učesnik u jednom specifičnom lancu industrijske zavisnosti. Treće, pokazuje da Srbija — po Vučićevim riječima — ima ulogu koja nije samo onog ko proizvodi materijal, nego i onog koji u toj proizvodnji zavisi od drugih. Sve to stvara složenu dinamiku u kojoj se snaga i zavisanost miješaju.
I dok neki mogu ovu izjavu tumačiti kao retorički potez – dio političke komunikacije kojoj je cilj pokazati odlučnost i samostalnost – drugi će je vidjeti kao priznanje da regionalna ekonomska i industrijska saradnja nosi sa sobom i svoj rizik: da jedna strana daje nešto, ali dobija nešto što nije u njenoj potpunoj kontroli. Time se stvaraju situacije u kojima se dobavljačka mreža pretvara u polugu moći, čak i kada je riječ o državama koje su formalno ravnopravne.
Za građane regiona, ova izjava može biti povod da se zapitaju: šta zaista znači “barut” i “kapisle” u svakodnevnom životu — i koliko su industrija, ekonomija i strategija vezane za političke tokove, ali i međusobne potrebe i zavisnosti. Dok političari koriste metafore kao oružje, ljudi žive posljedice tih obrta — i u proizvodnji, i u zapošljavanju, i u geopolitičkoj stabilnosti.
Na kraju, izjava Aleksandra Vučića podsjeća da region ne funkcioniše kao niz izolovanih država, nego kao mreža u kojoj su odnosi, historija i industrijske veze isprepleteni. U toj mreži, čak i kada dajemo “barut”, možemo ostati bez “kapisli” – onog što pokreće cijeli mehanizam. A ta svijest — koja bi mogla biti početak drugačije politike — vrijedi više od praznih riječi. #regija #Srbija #BiH #industrija #politika
