Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, ponovno je u žiži kritika – i to ne zbog unutarnje politike, već zbog optužbi povezanih sa navodnom umiješanošću u Sarajevo Safari skandal. Vučić, suočen s tvrdnjama da je bio nazočan na snajperskim pozicijama iznad Sarajeva za vrijeme rata i da je nosio pušku — a ne kišobran, kako je sam ranije tvrdio — odlučio je odgovoriti žestoko: negira svaku umiješanost, prijeti milionskim tužbama i izjavljuje da se našao na tim mjestima “samo zato što zna dva jezika – engleski i srpski”.
Za mnoge u regiji, njegova odbrana je bizarnija nego sama optužba. Vučić tvrdi kako su protumačili krivo — da nije bio “lovac” ili snajperista, nego je jednostavno posjećivao Sarajevo u ratu, bez ikakve zle namjere ili vojne misije. Pritom navodi da je bio u društvu mnogih drugih, da su turisti znali doći na brda iznad Sarajeva, i da je “priča o kišobranu” navodna izmišljotina koju koriste protiv njega politički protivnici.
Međutim, optužbe su ozbiljne: prema nezvaničnim izvorima i svjedočenjima, bogataši iz zapadnih zemalja plaćali su da budu dovedeni na položaje s kojih su snajperisti pucali u civile tokom opsade Sarajeva. Ta teorija “turističkog safarija” civilnih pogleda prema gradu bila je predmet istraga u Italiji, a mediji su godinama prenosili da su snajperske tačke bile organizirane. Upravo u tom kontekstu Vučićeve tvrdnje da je bio “samo turist” zvuče kao defanzivna retorika, ali i dio političke strategije — jer on ne negira da je bio prisutan, nego da je imao namjeru koja nije bila kriminalna.
Vučićeve prijetnje nisu bez značaja. Najavio je tužbe “na milion eura” prema medijima na Palama, gdje se, kako tvrdi, nepravedno širi laž o njegovoj ulozi. On navodi da se ne boji sudova, jer je “pripremljen” — i to ne samo zbog svog državničkog položaja, nego i zbog znanja engleskog jezika, što prema njegovim riječima olakšava pravne bitke sa međunarodnim medijima i tužbama. Čini se da Vučić želi da sukob preseli i na međunarodnu scenu — tamo gdje je spreman da se bori ne samo riječima, nego parnicama.
Analitičari kažu da je ovaj potez dio šire strategije: Vučić pokušava preuzeti kontrolu nad narativom. Umjesto da dozvoli da optužbe “vidioci safarija” ostanu simbolično pogubne, on ih pretvara u politički teren — tuži svoje kritičare, preispituje istorijske tvrdnje i pozicionira sebe kao žrtvu međunarodnih medija. To nije samo mehanizam odbrane — to je ofanzivna strategija.
Međutim, Vučićeva priča neće biti zadnja riječ. Istražni organi u Italiji već godinama prate navode o “Sarajevo Safariju” i potencijalnim ratnim zločinima. Ako se pokrenu službene istrage, Vučićeve tužbe mogle bi nekim dijelom izgubiti smisao — jer presuda ne dolazi samo iz političkih sudova, nego i iz pravosudnih instanci koje ne podliježu direktnoj kontroli njegovih usta.
Za javnost regije ovo je trenutak testiranja: da li će istina o ratu i zločinima ostati prikrivena pod političkim spinom, ili će institucije, kulturni i pravni mehanizmi konačno iznijeti ono što je godinama skrivano? Vučićeva odbrana – retorička i pravna – vješto koristi simboliku, moć i ugled. Ali u isto vrijeme, optužbe protiv njega nisu samo historijske glasine — one su dio dublje politike moći, pamćenja i odgovornosti.
Ono što je sigurno: ova saga nije gotova. Bez obzira na to koliko glasno Vučić govori, koliko tužbi najavljuje i koliko prijetnji iznosi, istina ima svoj način da izroni — i ponekad je teže sakriti nego što izgleda. A mi, kao društvo, moramo nastaviti pratiti te priče i tražiti odgovore.
#Vučić #SarajevoSafari #rat #istorija #politika #moć #pravda #BiH #sud #mediji
