U zemlji gdje je lakše sresti zmaja nego političara s kičmom, Bakir Izetbegović ostaje jedna od rijetkih političkih figura koje se još uvijek ne srame izgovoriti riječ “država” bez da je prethodno stave pod navodnike. Može ga neko voljeti ili ne, ali da nije njega – ko bi danas uopće govorio o Bosni i Hercegovini kao cjelovitoj zemlji, a ne kao o geografskoj nesreći između entitetskih linija i međunarodnih eksperimenata?
Dok drugi idu po mišljenje u Brisel, Berlin ili barem na Banj brdo, Bakir ostaje u Sarajevu, valjda jedini koji još misli da se iz glavnog grada vodi glavna riječ. Nije on idealan – nije ni kafa bez šećera pa je pijemo svaki dan. Ali ono što ga izdvaja jeste činjenica da ne mijenja retoriku kao čarape. Šta kaže u julu, to isto ponovi u decembru – čak i kad zna da neće donijeti poene kod Evropske komisije ili kod domaćih kafanskih analitičara.
U vremenu kad se svi zaklinju u kompromis, a niko ne zna ni šta je ustupio ni šta je dobio, Bakir ne pristaje da igra ulogu fikusa u scenariju raspakivanja države. Neki mu zamjeraju što ne ide uz dlaku međunarodnim tutelarima. Ali možda je to baš ono što jedini još radi kako treba – ne igra na sigurno, nego na historiju. A historija zna biti nezahvalna – ali je dugoročnija od svih kalkulacija.
Ako SDA ima milion mana – a ima ih više nego birokratija u javnom preduzeću – opet ostaje činjenica da je to jedina bošnjačka politička organizacija koja ima kapacitet da na svakom pedlju zemlje kaže “ovo je Bosna i Hercegovina”, bez da prvo pogleda je li neko od susjeda odobrio tekst. Nije savršeno, ali je – naše. A kad nešto tvoje više niko ne brani, to postaje ničije.
Bakiru mnogi zamjeraju što ne ide u korak s vremenom. Ali ako to znači da treba pustiti da te Srpska i HDZ pakuju u torbu, pa da ti se još zahvale što si se sam uvukao – onda bolje ići nazad, pa makar do ’92. godine. Jer ovakvo naprijed vodi pravo u Dayton 2.0 – samo bez onih koji su prvi put preživjeli.
Njegovo postojanje danas ne služi da zadovolji birače, već da podsjeti i političke i međunarodne aktere da se državnost ne gradi bez borbe. I da Bosna nije samo problem koji treba neutralizirati, već priča koja treba biti ispričana – do kraja. Ako se ugasi taj glas, ostat će samo muk konstitutivnih i tišina decentralizovanih.
Zato dok još stoji, neka stoji. Jer kad i taj stub padne – neće imati ko da drži ni ovu jadnu fasadu koju zovemo državom.
#BakirIzetbegović #DržavaNijeNavodnik #SDA #PolitičkaKićma #OtporPodaništvu #BosnaBezFiltera #StubDržavnosti #NiLijevoNiDesno #SamoNaprijed #IdentitetNijeNaProdaju #AvlijaEvrope
