Dom penzionera u Tuzli ponovo je podigao prašinu nakon objave finansijskog izvještaja koji otkriva da ova ustanova više liči na hotel s četiri zvjezdice nego na dom za starije osobe. Dok su se građani još oporavljali od tragedije koja je pogodila tu ustanovu, u javnost su dospjele brojke koje su mnoge ostavile bez riječi. Tokom 2024. godine, Dom penzionera Tuzla ostvario je prihod od 2.844.526 KM, rashode od 2.779.088 KM i čistu dobit od 58.521 KM. Na papiru, sve izgleda kao uredno poslovanje. Ali ispod površine – mnogo je pitanja.
Jer, kako se ispostavlja, ova javna ustanova nije klasični dom kakvim se predstavlja. Zgrada ima devet spratova, veliki restoran, banket salu, šank, ambulantu porodične medicine, dnevni centar, čak i sale za svečanosti i seminare. U izvještaju jasno stoji da je ustanova registrovana i za ugostiteljske djelatnosti, kao i za izdavanje poslovnih prostora trećim licima. Dakle, dom koji bi trebao brinuti o starijim i nemoćnim osobama istovremeno posluje kao hotel i kongresni centar. A da sve bude zanimljivije – direktor je oročio 300.000 KM u banci, i to 250.000 KM na 37 mjeseci s kamatom od 1,5 posto, te dodatnih 50.000 KM na 12 mjeseci.
Zašto bi ustanova koja skrbi o najstarijima oročila toliki novac umjesto da ga uloži u poboljšanje uslova za korisnike? Upravo to pitanje odzvanja Tuzlom. Jer, dok dom ostvaruje dobit i drži novac na računu, korisnici plaćaju paprene cifre – i do 1.300 KM mjesečno za jednokrevetnu sobu. Mnogi penzioneri jedva sastavljaju kraj s krajem, a upravo ta ustanova koja bi trebala biti utočište, sve više liči na biznis projekat. Ljudi s pravom pitaju: Gdje ide taj novac? Da li se sredstva koriste za poboljšanje kvaliteta života korisnika ili za šminkanje poslovnih rezultata?
Ironija je u tome što se Dom penzionera finansira isključivo vlastitim prihodima, bez pomoći budžeta. Na prvi pogled, to bi moglo djelovati kao znak efikasnosti. Ali kad se dublje pogleda, postaje jasno da je ta “efikasnost” postignuta na račun najranjivijih. Jer nije normalno da socijalna ustanova funkcioniše po principima tržišne ekonomije dok ljudi koji tamo žive jedva preživljavaju od penzije do penzije. U tome i jeste suština problema – kad briga o starima postane posao, toplina doma nestaje, a ostaje samo hladna računica.
Mnogi Tuzlaci danas s gorčinom komentarišu: “To nije dom, to je hotel za bogate penzionere.” I u pravu su. U državi u kojoj većina starijih jedva ima za lijekove, ovakav primjer samo pokazuje koliko je sistem okrenut naglavačke. Dok direktor ponosno pokazuje bilans s pozitivnim brojevima, u hodnicima doma šetaju ljudi koji se pitaju hoće li moći platiti smještaj i idući mjesec. Brojke su uredne, ali ljudskost se negdje izgubila.
Jer, dom za stare ne bi smio biti mjesto profita, nego mira. Ne bi smio imati banket sale i ugovore s trećim licima, nego tople sobe i pažnju za one koji su život već dali društvu. Kada ustanova koja nosi ime “Dom penzionera” više liči na hotel, onda to nije samo pitanje finansija – to je moralni poraz.
#Tuzla #DomPenzionera #Bosna #Društvo #Ljudskost #Istina
