Grah odnosno pasulj je jako važna namirnica u balkanskim kuhinjama. Ima mnoge dobre nutrijente, naročito vlakna koja su važna kod probave. Danas otkrivamo kako možete ublažiti nadutost nakon konzumacije graha.
- Sjajan način za ublažavanje plinova i nadutosti je jedenje graha, koji je bogat kalorijama i mastima bez obzira na vrstu. Osim toga, služe kao fantastičan izvor proteina, vitamina B, folne kiseline i vlakana, a svi oni doprinose smanjenju razine kolesterola.
Štoviše, to što su bez glutena znači da u njima mogu uživati svi. Grah je fantastičan izbor u dijetama jer ima malo kalorija i masnoća, a pruža znatnu količinu magnezija i željeza. Umjesto da vam troši energiju, grah vašem tijelu donosi prave antioksidativne prednosti. Neki pojedinci mogu oklijevati oko pripreme graha, svjesni da može nabubriti i uzrokovati nelagodu zbog nakupljanja plinova u želucu.
Međutim, postoji nekoliko strategija za ublažavanje ovog problema. Opće je poznato da namakanje graha u vodi nekoliko sati prije kuhanja može umanjiti njihovo širenje. Savjet koji se prenosi iz bakine kuhinje kaže da je posebno učinkovito namakanje graha preko noći i ostavljanje u vodi dan prije kuhanja.
- Osim namakanja kako bi se izbjeglo nadimanje tijekom kuhanja, dodavanje lovora, kumina, mažurana, timijana ili đumbira u vodu za namakanje također može pomoći u smanjenju plinova u tijelu nakon toga.
Opće je poznato da nedovoljno kuhani grah može dovesti do većeg stvaranja plinova. Kako biste ublažili ovaj problem, važno je oprati grah, čak i onaj iz konzerve, i kuhati ga polagano dulje vrijeme, a ne na visokoj temperaturi. Namakanje i ispiranje graha pomaže u eliminaciji šećera koji doprinose stvaranju plinova, što zauzvrat pomaže u smanjenju nadutosti želuca.
Točnije, stvara se gusti omotač od šećera, zbog čega bakterije uključene u ovaj proces stvaraju neugodan plin koji se mora izbaciti iz posude za kuhanje. Prema iskusnim kuharima, grah se smatra potpuno kuhanim tek nakon tri ciklusa kuhanja. Nije bilo ranih znakova demencije.
DODATNI TEKST:
Na stanici žena koja čeka dijete sjedi na klupi i strpljivo čeka autobus. Djed joj prilazi i pita: “Koliko imaš mjeseci?” Zatečena, ona odgovara: “Molim.” Zatim pojašnjava: “Ako nemate ništa protiv što pitam, u kojem ste mjesecu?”
Nakon što je podijelila svoj odgovor, on je primijetio: “Mora da si oduševljena što ćeš postati majka.” Sa suzama u očima, ona odgovara, “Osam.” Baka dodaje: “To je divno; vaša obitelj mora biti tako sretna.” Mlada žena odgovara: “Imam samo oca, a on nije dobro. Dok ona priča, stiže autobus, zbog čega ona ustaje i hvata pokrivač dok oduševljeno izjavljuje: “Idemo, tata, ovo je naš prijevoz.”
Tek na kraju ovog dirljivog videa, stvorenog za obrazovnu i promotivnu upotrebu na društvenim mrežama, gledatelji shvaćaju da prikazuje oca koji se bori s Alzheimerovom bolešću i njegovu predanu kćer koja brine o njemu. Rujan je poznat kao mjesec svjesnosti o Alzheimerovoj bolesti.
Ova vrsta demencije napreduje sporo i tiho, u početku se čini benignom, ali kada se jednom uspostavi, donosi patnju cijeloj obitelji. U razgovoru s Nadeždom Starić iz Srpskog udruženja za Alzheimerovu bolest Slavica Stuparušić, kći oboljelog, govorila je o tome kako prepoznati rane znakove, načinima usporavanja napredovanja bolesti te raznim oblicima pomoći i podrške koji mogu koristiti oboljelima i njihovim obiteljima.
Procjene pokazuju da otprilike jedan od deset ljudi u svijetu ima neku vrstu demencije, s oko 200.000 dokumentiranih slučajeva u Srbiji. Slavica Stuparušić, gošća Dnevnika čija se majka susrela s izazovima s Alzheimerovom bolešću, priča kako su se znakovi majčine bolesti pojavili puno prije nego što je obitelj u početku prepoznala demenciju.
- Početni znakovi nisu upućivali na demenciju. Isprva su se pojavile značajne promjene u ponašanju, popraćene osjećajem tjeskobe i napetosti, zbog čega su liječnici prepisali anksiolitike. Nakon toga je počela gubiti stvari i okrivila svoje ukućane za krađu.
Ovaj ciklus ponašanja trajao je gotovo dvije do tri godine, a kada je njezino neprijateljstvo prema članovima obitelji doseglo nepodnošljive visine, dijagnoza je konačno postavljena. Prema riječima Stuparušić, ta je dijagnoza dovela do pronalaženja odgovarajućeg liječenja, što je u početku ublažilo majčinu tjeskobu.
- Bilo je neophodno da netko bude prisutan s njom 24 sata dnevno. Iako je njezin otac preuzeo većinu odgovornosti, ona i njezin brat dali su sve od sebe kako bi pomogli. Bilo je slučajeva kada su morali kontaktirati policiju zbog majčine sklonosti da izađe iz kuće i luta.
