Mnogi se pitaju kako je živjeti u Sjedinjenim Državama, a Dejan Manojlović iz Srbije je to iskusio iz prve ruke kada je, kao student, četiri puta putovao u zemlju na posao.
Preko agencije koja je specijalizirana za pronalaženje poslova za američke studente, pronašao je posao prvo u Sjevernoj Dakoti, a zatim u Maineu na tri godine. Na podcastu Moja Amerika podijelio je svoje dragocjeno iskustvo.
– Odmalena sam sanjao o Americi, a 2003. godine moja najbolja drugarica iz osnovne škole otišla je u Las Vegas. Kroz njegovo odrastanje i iskustva i sama sam se zaljubila u Ameriku i tražila načine da do nje dođem. U 2012. godini sam to uspeo – rekao je Dejan. Svaka država u Americi ima svoju priču, rekao je, ali “Sjeverna Dakota je mjesto gdje ćete upoznati pravu Ameriku.”
– Ovo je prava Amerika. To se ne vidi u Kaliforniji, Nevadi, Floridi, Havajima, Aljasci. Živim u Minot. Nije mali grad, ali nema zabave, ništa ne zanima mlade, ali ako hoćete da zaradite – možete. Međutim, tamo sam doživio neke stvari koje nisam doživio nigdje drugdje. Desilo se da sam išla ulicom sa drugim momkom i pričali smo srpski i prišao nam je lik i upozorio nas da moramo da pričamo engleski jer je ovo Amerika.
Rekao sam: “Čovječe, ovo je slobodna zemlja, mogu raditi šta hoću.” Ali odgovor je: “Ne, ne, ne, ovo je naš grad” – rekao je DeYoung, dodajući da je ovo “jezgro Amerike” kada je razgovarao sa ljudima iz drugih država (Maine, Nevada, Kalifornija) Kada Amerikanci kažu ovo , smiju se, jer tamo toga nema: – Sve mi je smiješno. Bio sam klinac od 20 godina, a ti sve uzimaš zdravo za gotovo.
Godine 2014. radio je u restoranu u Kennebanku, Maine. Kako je rekao, to je više bilo selo nego grad, ali izuzetno skupo. Tokom svoje prve godine u Maineu, radio je oko 85 sati sedmično kao pomoćnik u kuhinji. Dobija platu za prekovremeni rad. – Tada mi se činilo da je osnovna satnica oko 8,50-9,00$, a prekovremeni, kao što znate, 50% od osnovne plate. Živimo jako blizu, možda 150 metara od posla, ali tamo nema ničega i sve je jako skupo. Svako ko želi da radi može da zaradi. Druge godine kada je otišao tamo, odmah je dobio povišicu jer se vratio na isto mjesto i imao iskustva. Radio je sa menadžerima restorana.
– Baš tada nam se nešto desilo od sreće. Kuvamo oko 500-600 jastoga dnevno, možda i više. Kada smo ih izvukli iz bazena, obojica smo pali sa visine od 2,5 metra i ruka mu se razbila na nekoliko komada. Bio sam bez svijesti nekih 20 sekundi, ali sam bio dobro. Policija i hitna su došli i sve su provjerili i ja sam dobro. Ali menadžer nije mogao da nastavi. Pitanje je ko će ga zamijeniti a ja sam jedini sa iskustvom. Tako sam preuzeo njegov posao — zapravo onaj koji je vodio cijeli restoran. Dakle, od potrebe do skoro kalkulacije tržišta. Inače, čudno je da je jedan Amerikanac, šef, dao sve studentu, ali je imao veliko povjerenje u mene. Druga godina je bila prekretnica za njega, rekao je. Što se tiče plate, on je takođe značajno poboljšan.
