Mnogi od nas ne žele da im se život okonča, ali nažalost, to je svima od nas suđeno i moramo se pomiriti s time. Život treba koristiti što je više moguće i nadati se da nam se neće desiti ništa užasno te da ćemo prirodnim putem otići sa ovog svijeta. Danas otkrivamo najgore moguće oblike smrti koje su zadesile neke ljude.
Povijesno gledano, svjedočili smo strašnim slučajevima gubitka života; međutim, stručnjaci tvrde da su fenomeni poput piroklastičnog toka i radijacijske bolesti među najrazornijima. Za većinu je mogućnost gubitka života duboko uznemirujuća; međutim, određeni se scenariji smatraju užasnijim od drugih, osobito iz znanstvene perspektive.
- Povijesni izvještaji prisjećaju se posebno jezivih slučajeva smrti, u rasponu od pojedinca koji je 28 sati izdržao zarobljenost u skučenom špiljskom prolazu do vođe pobunjenika kojeg su pojeli njegovi vlastiti sljedbenici.
Iz čisto znanstvene perspektive, doživljavanje smrti putem jedne od sljedeće tri metode nedvosmisleno je najštetnije za pojedinca. Piroklastični tok predstavlja najopasniji aspekt vulkanske erupcije; sastoji se od brzo napredujućeg oblaka plina i vulkanskog otpada koji se raspršuje nakon erupcije.
S brzinama većim od 700 kilometara na sat, tok se ne može zaustaviti, brišući gotovo sve na svom putu. Nadalje, temperatura ovog razornog “vala” može se popeti do 1000 stupnjeva Celzijusa.
Takva intenzivna vrućina brzo bi odnijela nečiji život, ali bi posljednji trenuci bili užasavajući, jer bi koža za to vrijeme doslovno planula. Studija koju je 2021. godine proveo Odjel za znanost o Zemlji i okolišu na Sveučilištu u Bariju otkrila je da je piroklastični tok prije erupcije doveo do uništenja drevnog rimskog grada Pompeja i njegovih stanovnika, a ne lav.
- Bez sumnje, gore navedeni primjeri predstavljaju ekstremne scenarije i vrlo je mala vjerojatnost da će većina pojedinaca otići iz života na tako nehumane načine. Patnja povezana s radijacijskom bolešću posebno je mučna jer se odvija sporo i mučno.
Osobe koje su preživjele nuklearno oružje prepričavaju različite načine na koje ova vrsta zračenja zadaje bol, a najekstremniji je slučaj Hisashija Ouchija, koji je nakon incidenta u japanskoj nuklearnoj elektrani 1999. godine prozvan “najradioaktivnijim čovjekom na svijetu” .” Unatoč naporima medicinskih stručnjaka da ga spase tijekom tjedan dana, na kraju ih je molio da prestanu s pokušajima.
Tijekom hospitalizacije srce mu je prestalo raditi tri puta; međutim, na poziv obitelji, liječnici su ga svaki put reanimirali. Naposljetku, nakon što je izdržao 83 dana nakon nesreće obilježene teškim patnjama, podlegao je otkazima više organa, razdoblju tijekom kojeg je osjećao nesnošljivu bol – “plakao je, a koža mu je bila uništena”, kako je izvijestio “Unilad”.
Iako se na prvi pogled može činiti da ovaj scenarij nudi teoretski način bijega, stručnjaci naglašavaju da je stvarnost mnogo složenija nego što se čini. Istraživanja u vezi s trajanjem u kojem pojedinac može izdržati da bude živ pokopan daju proturječne informacije; jedan izvor sugerira samo 10 minuta, dok drugi ukazuje na potencijalno razdoblje preživljavanja do 36 sati.
Bijeg iz ove teške nevolje predstavlja uzaludan pothvat; ne samo da se treba izvući iz lijesa nego i iskopati zemlju koja ih okružuje. Bez lopate ovaj je zadatak praktički nepremostiv. Iznenađujuće, bilo je pojedinaca koji su to pokušali kao eksperiment; jedan takav čovjek uspio je prodrijeti u dubinu od nešto više od metra tla prije nego što je za dlaku izbjegao smrt te je potom u pomoć pozvao svoje suradnike uključene u ovaj neobičan pothvat.
